Večeras, negdje između nervoze i nade, Bosna i Hercegovina ponovo ulazi u onih svojih 90 minuta.
Ne običnih.
Onih posebnih.
Onih kada sve stane.
Nije ovo samo utakmica
Večeras Bosnia and Herzegovina national football team igra protiv Italy national football team.
Papir kaže jedno.
Historija kaže drugo.
Ali Bosna i Hercegovina nikada nije igrala po papiru.
Ima nešto u tim noćima
Ima nešto u tim utakmicama kada Zmajevi igraju.
Nešto što se ne može objasniti.
Jer tada:
- nema politike
- nema podjela
- nema svakodnevnih problema
Postoji samo jedan osjećaj:
da smo zajedno
Sjećanja koja ne blijede
Prošlo je vrijeme Džeke, Pjanića, Spahića u onom obliku u kojem smo ih gledali.
Ali osjećaj je isti.
Onaj isti koji smo imali kada smo:
- čekali ponoć
- gledali utakmice širom svijeta
- vjerovali i kada nije imalo logike
I večeras je isto.
Bosna i Hercegovina postoji najviše kada igra
Postoji nešto što nijedna politika nije uspjela:
spojiti ovu zemlju
Ali fudbal jeste.
Na tih 90 minuta:
nema razlike
Svi gledaju isto.
Svi žele isto.
Svi dišu isto.
Za koga se igra večeras
Ne igra se samo za prolaz.
Ne igra se samo za rezultat.
Igra se:
za ljude koji i dalje vjeruju
Za čovjeka koji jedva spaja kraj s krajem, ali će večeras sjesti pred TV.
Za majku koja zna svako ime igrača, iako nikada nije gledala ligu.
Za dijete koje šuta loptu na betonu i zamišlja da je na stadionu.
Možda nećemo pobijediti
I to je realno.
Italija je velika reprezentacija.
Ali postoji nešto što Bosna i Hercegovina ima, a ne piše nigdje:
inat
I to je često bilo dovoljno da se uradi nemoguće.
Zaključak: nije stvar u rezultatu — nego u onome što osjećamo
Ako pobijedimo — slavlje.
Ako ne — opet ćemo sutra pričati o toj utakmici.
Jer ove noći nisu obične.
One nas podsjećaju na nešto što često zaboravimo:
da ova zemlja još uvijek može osjećati isto
I zato večeras…
Zmajevi,
ne igrajte za rezultat.
On će doći ili neće.
Igrajte za:
onaj osjećaj kada cijela zemlja stane na 90 minuta
Jer to je ono što ostaje.
