Bosna i Hercegovina ide na Svjetsko prvenstvo.
To je san.
To je emocija.
To je ono zbog čega smo preksinoć izašli na ulice.
Ali jutro poslije donijelo je pitanje koje niko ne voli:
ko to može sebi priuštiti?
Cijene koje nemaju veze s realnošću
Za utakmicu BiH protiv Kanade:
preostale karte idu i do 2.240 dolara
Ali to je tek početak.
Prema dostupnim podacima:
- najjeftinije karte: oko 875 eura
- najskuplje (uz teren): čak 33.000 eura
Na sekundarnom tržištu:
najjeftinija karta ide oko 1.961 dolar
najskuplje prelaze i 130.000 dolara
Drugim riječima:
Mundijal je postao luksuz
Finale? Još brutalnije
FIFA je dodatno podigla cijene.
Najskuplja karta za finale sada ide do:
10.990 dolara
I to bez:
- puta
- smještaja
- troškova boravka
Antiportal moment: fudbal je za narod — ali tribine više nisu
Ovdje dolazimo do paradoksa.
Fudbal:
spaja ljude
daje nadu
stvara emociju
Ali kada dođe do najveće pozornice:
narod ostaje kući
Jer cijene:
- ne prate realnost
- ne prate standard
- ne prate život
FIFA i “jeftine karte”
Postoji i druga strana priče.
FIFA je uvela i karte od:
oko 60 dolara
Ali realnost:
tih karata je malo
teško ih je dobiti
brzo nestanu
I većina navijača ih nikada ne vidi.
Koliko zapravo košta pratiti BiH
Ako neko želi gledati BiH uživo:
- karta: od 875 € naviše
- avion: 800–1500 €
- smještaj: 1000+ €
minimalno nekoliko hiljada eura
Za prosječnog građanina BiH:
nemoguća misija
Svjetsko prvenstvo — ali bez svijeta
Ironija je brutalna.
Turnir koji se zove:
Svjetsko prvenstvo
postaje događaj gdje:
svijet gleda — ali ne prisustvuje
Zaključak: BiH će igrati — ali narod će gledati
Zmajevi će izaći na teren.
Himna će svirati.
Svijet će gledati.
Ali većina ljudi iz ove zemlje:
neće biti tamo
Biće:
- u dnevnoj sobi
- u kafiću
- na ulici
I možda je to najtužniji dio modernog fudbala.
Konačno
Bosna i Hercegovina ide na Mundijal.
To je pobjeda.
Ali ovaj put:
tribine nisu za sve
I zato će najveća podrška opet doći odavde.
Sa distance.
Ali iz srca.
