Svijet koji u svojim zapisima naseljava Anatolij Loginov nije mjesto velikih gestova, bučnih proglasa niti umivene estetike na koju smo navikli u savremenim književnim strujanjima. To je prostor u kojem se stvarnost rastače u najsitnije, gotovo nevidljive detalje svakodnevice, a biće se prepoznaje samo kroz intenzitet vlastitog nestajanja.
U tekstu koji je pod naslovom “Usko grlo postojanja” donio magazin Asymptote, susrećemo se s poetikom koja funkcioniše poput preciznog, ali hladnog reza na samom tkivu vremena. Loginov nas ne uvodi u književnost da bi nas zabavio, pa čak ni da bi nas klasično podučio; on nas uvlači u klaustrofobični prolaz u kojem je samo bivanje postalo naporno, poput teškog disanja kroz tjesnac koji spaja ono što jesmo s onim što neumitno gubimo.
Njegovi fragmenti djeluju kao mape napuštenih soba i sjećanja koja više nemaju svog pravog vlasnika, već lutaju prostorima poput sjenki projiciranih na ogoljene zidove svijesti. Za Loginova, dom prestaje biti utočište i postaje poligon na kojem se najjasnije osjeti trošenje vremena i propadanje materije. Obični, prozaični predmeti — od napukle šolje do prašine koja se taloži na policama — kod njega prestaju biti puki rekviziti i postaju tihi svjedoci ljudske izolacije. To je pisanje koje se bavi onim što ostaje na samim rubovima vidnog polja, onim treperenjima koja obično prešućujemo jer nemamo dovoljno oštre riječi da opišemo strah od praznine koja se krije u svakodnevnom ponavljanju pokreta.
Upravo u tom “uskom grlu” između sna i sirove, ogoljene fiziologije nastaje Loginovljeva radikalna autentičnost. On demontira velike narative, odbacuje suvišnu metaforiku i vraća nas na osnovne postavke ljudskog iskustva: na tišinu koja nije odsustvo zvuka, već prisustvo neizrecivog. Čitati ove zapise znači pristati na neugodno usporavanje i prepoznavanje vlastite lomljivosti u trenucima koje obično smatramo beznačajnim. Njegova poezija i proza nisu bijeg od svijeta, već duboko, gotovo asketsko uranjanje u njegovu srž, do tačke u kojoj lična izolacija i melanholija pojedinca postaju univerzalna sudbina svih onih koji se usude stati pred ogledalo bez anestezije.
