Ako je ijedan datum u našem kalendaru postao personifikacija te karantin sjećanja iz kojeg ne znamo ili nećemo da izađemo, onda je to 6. april, naš najsvetliji praznik i naša najdublja trauma, karmički čvor u kojem se, po nekoj perverznoj režiji istorije, lančano sudaraju napad iz 1941, trijumf nad fašizmom 1945. i brutalni početak opsade iz 1992. godine. Ali, dok god taj datum ne prozremo, dok ne demistifikujemo identitet “naroda” kao vrijednost samu po sebi, nećemo moći vidjeti ništa izvan magle u kojoj nas decenijama drže.
Hronika mraka: Od Rajlovca do NDH
Naša kletva kontinuiteta pala je još onog 6. aprila 1941. godine, dok su Sarajlije spavale relativno mirnim snom, a njemački avioni bombardovali aerodrom Rajlovac. Taj datum označava ulazak u mračna vremena Kraljevine koja nestaje u kapitulaciji, dok Wehrmacht maršira u grad od 80.000 duša.
Tadašnja bosanska metropola, sa svojih 34 posto Muslimana, 29 posto Hrvata i 25 posto Srba, preko noći je gurnuta u režim koji je mjerio čistoću krvi i arijevsko porijeklo. Pod Hitlerovim blagoslovom i Pavelićevom palicom, Sarajevo je postalo poprište nemilosrdne pljačke i masovnih ubistava. U toj antifašističkoj borbi 10.961 građanin položio je život, a njih 9.071 palo je kao žrtva direktnog fašističkog terora.
Na isti datum kada je Sarajevo bombardovano, samo četiri godine kasnije, 1945, slomljen je otpor njemačkih snaga i jedinica NDH, grad je konačno oslobođen, a tamni oblaci su se, barem na trenutak, razišli.
1.425 dana opsade
A onda, gotovo 50 godina kasnije, dok su građani Sarajeva 1992. obilježavali Dan oslobođenja, istorija je odlučila da se ponovi kao najgora noćna mora. Ponovo se namračilo na isti onaj datum. Počela je agresija koja će trajati 1.425 dana, odnijeti 11.541 život, od čega 1.601 dječiji.
Tu se krug zatvara, ali se naša zarobljenost tek otvara. Ta dva kraka naše stvarnosti – 1941. i 1992. – postala su hobotnica iz koje ne znamo izaći. Napad na Sarajevo te sudbonosne subote ’92. nije bio samo vojni napad već početak procesa u kojem je grad pretvoren u identitetski karantin. Danas se te žrtve, te brojke koje bi nas trebale ujediniti u ljudskosti, recikliraju kao pogonsko gorivo za održavanje ovog našeg začaranog kruga.
Teatar revizionističkih laži
Sve ono što bi danas trebala biti krucijalna društvena pitanja biva pometeno falsifikovanim sjećanjima i ideološkim bajkama. Dojam je da sve oko nas kipti od istorije, a da se na sarajevskim ulicama još vode stare bitke pod maskama protokola. Kad god nedostaje tenzija pred novo postrojavanje glasača, izvuče se iz fioke priča o opsadi ili Drugom svjetskom ratu da bi se podložila vatra etnonacionalnog homogenizovanja.
Naša stvarnost je postala beskonačna simulacija sukoba u kojoj politički hohštapleri parazitiraju na našim traumama. Jer samo u takvom ambijentu, gdje se istorija koristi kao oruđe za amputaciju budućnosti, moguće je održavati ovaj nakaradni poredak u kojem stranačke klike, pod krinkom patriotizma, nesmetano pustoše ono što je preostalo od grada. Kad se bilo ko od njih pozove na sjećanje i narod, budite sigurni da je u pozadini neka nova velika prevara.
Dok god ne demistifikujemo identitet naroda kao apstraktni ideološki konstrukt, 6. april će ostati oružje, a ne istorija. Ali, u tom procesu ne smijemo zaboraviti najvažnije: 6. april 1992. nije bio statistička greška niti mitološka konstrukcija – bio je to brutalan, fizički napad na nas, na naše pravo da postojimo u svojoj različitosti, na ovaj asfalt i na ljude koji su ga odbili napustiti. Taj napad je bio stvaran, kao što su stvarne i rane koje ovaj grad nosi.
Tragedija je u tome što su te rane danas postale moneta za potkusurivanje. Političke elite nas pokušavaju ubijediti da je sjećanje na opsadu isto što i pristanak na njihove etničke torove. To je velika laž. Sjećati se napada na Sarajevo znači sjećati se trenutka kada smo bili najviše Ljudi, a najmanje “narodi”. Čovjek koji je tada stajao na liniji odbrane svog praga nije mislio na procente i popise, već na život.
Sarajevo je svaki put ustajalo. Pitanje je samo hoće li mu ikada biti dopušteno da konačno prestane padati.
