Košarkaški Don Kihot: Odlazak posljednjeg romantičara igre

Otišao je posljednji renesansni čuvar košarkaške vatre. Čovjek koji je od običnog parketa pravio katedrale, a od dječaka – ljude koji misle svojom glavom. Otišao je Duško Vujošević, onako kako je i živio: s knjigom pod miškom i beskompromisnim stavom koji nije priznavao autoritet moći, već isključivo autoritet znanja.

Njegov odlazak nije samo gubitak za sportske arhive i statističke knjige. Sad je to tuga koja je zavladala hodnicima Pionira – tamo gdje su se nekada u rano jutro čule patike i njegov strogi, hrapavi glas koji je recitovao stihove dok je ispravljao položaj lakta pri šutu. Dule nije bio samo trener. Bio je svjetioničar jednog vremena koje je još vjerovalo da se karakter kuje u znoju, a duh – u lektiri.

Za njega svlačionica nikada nije bila samo prostor za taktiku. Bila je to laboratorija ljudske psihe. Dok su drugi treneri crtali akcije na tabli, on je svojim igračima u ruke gurao Andrića, Crnjanskog i Dostojevskog. Vjerovao je u gotovo mističnu vezu između pročitane stranice i preciznog pasa – uvjeren da samo onaj ko razumije dubinu ljudske patnje i radosti iz literature može istinski razumjeti dramu koja se odvija pod obručima.

Bio je kolekcionar svega onoga što je u današnjem svijetu postalo “nepotrebno”: rijetkih knjiga, umjetničkih slika i, iznad svega – lojalnosti. Njegov Partizan nije bio običan tim. Bio je pokret otpora protiv površnosti. Stvarao je asove od onih u koje niko nije vjerovao, pronalazeći u njihovim očima isti onaj asketski žar koji je i njega sagorijevao. Njegova surovost bila je duboko očinska – ona koja boli dok te ne popravi, ona koja te tjera da pređeš granice sopstvene nemoći kako bi na drugoj strani otkrio ko zaista jesi.

U svijetu u kojem se legende smjenjuju kao godišnja doba, a sve postaje sve sitnije pod pritiskom novca i jeftinog PR-a, Vujošević je ostao nepokolebljiva gromada. Don Kihot koji nije jurišao na vjetrenjače, već na sistemsku nepravdu – govoreći istinu onda kada je najviše koštala. Bolest koju je nosio s istim dostojanstvom s kojim je vodio utakmice u Final Fouru bila je samo još jedna bitka koju je vodio bez žaljenja, do posljednjeg daha.

S njim je otišla čitava jedna filozofija postojanja – vjera da sport može biti umjetnost, da trener može biti filozof, i da je pobjeda bez etike zapravo najteži poraz. Iza njega ostaju police pune knjiga, zidovi prekriveni slikama i hiljade ljudi kojima je usadio ljubav prema istini. Ali najvažnije od svega – ostaje plamen koji je zapalio. Plamen koji se ne gasi u trofejima i statistikama, već u ljudima koji će i sutra, prije nego što šutnu na koš, u sebi izgovoriti neku od onih rečenica koje im je on ostavio.

Duško Vujošević je otišao. Ali trag koji je ostavio u dušama mnogo je dublji od bilo kojeg pehara, jači od bilo koje pobjede i vječniji od svih statistika. Taj trag će se još dugo čuti – u patikama po parketu, u ćoškovima svlačionice i u rečenicama koje će se izgovarati prije nego što lopta prođe kroz obruč.