Dok su mnogi bacili pogled u prošlost, u Sarajevu dan-kao-ovaj podsjeća nas na to da pravda i dalje kuca na vrata koja niko ne otvara.
Danas se obilježava godišnjica ubistva službenika Adisa Šehovića i Davora Vujinovića, dvojice policajaca koji su 26. oktobra 2018. godine, dok su obavljali redovnu dužnost u naselju Alipašino Polje, brutalno ubijeni. Poginuli su radeći ono što su radili svaki dan — štitili grad i građane. Njihova smrt ostavila je ožiljak ne samo na njihovim porodicama i kolegama nego i na gradu koji je izgubio dio svoje bezbjednosti i dostojanstva.
U organizaciji Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, Uprave policije i Sindikata policije, danas će biti položeno cvijeće na mjestu ubistva u Geteovoj ulici, te na mezarima — Adisa na Šehidskom mezarju Buča Potok, a Davora na groblju Sveti Josip. U znak sjećanja, svake godine održava se i memorijalni turnir u malom fudbalu “Adis & Davor”, gdje kolege, prijatelji i porodice pokušavaju sačuvati ono što sistem nije — njihove čast i sjećanje.
Kažu da je pravda spora, ali ne smije biti nedostižna. U ovom predmetu su, nakon godina istraga i suđenja, zaista izrečene presude – Savo Marinković osuđen je na 45 godina, Aleksandar Macan na 15 godina zatvora, dok je Marko Trifković ranije dobio 15 godina nakon priznanja krivice. Ipak, i s tim presudama ostaje gorčina: kako doživjeti mir kada su životi ugašeni, a motivi zločina do danas nisu u potpunosti razjašnjeni?
Svaki put kada položimo cvijeće, svaka minuta šutnje pred mjestom zločina nije puka forma — to je podsjetnik, ali i optužnica. Jer sistem koji ne čuva one koji čuvaju nas, taj sistem je već zakazao.
Sjećanje na Adisa i Davora nije samo njihov spomen, to je i naš zajednički test: da li smo spremni gledati istini u oči, da li smo dorasli pravdi koja nije samo riječ, i da li u gradu koji je već podigao zidove možemo ponovo graditi mostove među ljudima.
Neka ova godina ne bude samo još jedna godišnjica. Neka bude podsjetnik na to da istinska bezbjednost ne dolazi iz zakona, nego iz ljudskosti — i da oni koji su dali život za red i mir zaslužuju više od spomenika i govora.
Zaslužuju pravdu, pamćenje i dostojanstvo — zauvijek.
