Ima tih mjesta koja se ne posjećuju, već se u njih uranja. Novi Pazar je jedno od njih, naročito u ramazansko predvečerje, kada se čitava čaršija svede na iščekivanje jednog trena – onog u kojem će se upaliti kandilji na Altun-alemovoj džamiji i kada će se miris pitica vazduhom proširiti. U tom vakuumu između dana koji odlazi i akšama koji dolazi, sjedim s Jahjom Fehratovićem. Čovjekom kojeg, paradoksalno, lakše definiše ono što nije, nego ono što jeste: on nije samo političar, iako je u samom epicentru sandžačkih previranja; nije samo akademik, iako su mu police pune knjiga o Ćamilu Sijariću i usmenim baladama; nije samo pjesnik, iako mu je svaka rečenica natopljena onom teškom, lirskom melanholijom krajišnika.
Znala sam kako misli. Znala sam kako piše. Nisam znala kako diše. I eto, pomislih, ako već hoću da ga pitam o svemu – o identitetu koji se mora dokazivati, o Sarajevu koje je daleko, o Beogradu koji je blizu, o traumi koja se nasljeđuje kao ožiljak na duši, to mora biti u Novom Pazaru. U akšam. Jer gdje drugdje razgovarati o čovjeku sa granice nego baš na granici dana i noći, posta i iftara, prošlosti i onoga što tek dolazi?
I eto me. Sjedim nasuprot njemu. Sofra je tek postavljena. Akšam je pao. Pazar treperi kroz prozor. On pruža ruku prema hurmi, a ja palim diktafon. I znam da će ovo što ćemo sad čuti biti mnogo više od intervjua. Biće to razgovor dvoje ljudi koji su odavno shvatili da im je sudbina da žive između, a da pripadaju svuda.
Evo nas.
Sandžak je prostor koji stalno mora objašnjavati vlastito postojanje. Da li je teže živjeti identitet koji stalno moraš dokazivati nego onaj koji se podrazumijeva?
– Sandžak je prostor koji je često zloupotrebljavan. Uslijed toga, nastale su mnoge predodžbe koje nekada nije jednostavno otkloniti, i svi učestvujemo, na ovaj ili onaj način, u njima. Razlog tome je vlastita tjeskoba, strah, površnost, nesigurnost, zaborav, neznanje, kompleksi… uslijed neimanja institucionalnog kolektivnog pamćenja koje bi doprinijelo formiranju jedinstvene historijske i kulturne istine o prošlosti čije zasade živimo u sadašnjosti i u njoj ostavljamo korijenje za budućnosti. Slojevitost ovog prostora i nas, njegove baštinike, obavezuje identitetskoj višestrukosti. Kada to spoznate, onda vam ne predstavlja nikakvu poteškoću da nosite sve kamene blokove od kojih je sazidana kula vašeg individulanog i koleketivnog bića.
Često zaboravljamo da je Sandžak kulturno-historijska prostorna odrednica, pri čemu je ključno ovo prostorna jer iz toga proizlazi da njemu pripadaju svi narodi koji su baštinici tog prostora – Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, Albanci, Romi i ostali. I taj pojam se podjednako odnosi na sve nas kao što se pojam Bosanac odnosi na sve baštinike Bosne bez obzira na nacionalnu i narodnu pripadnost. Pored toga, često imamo zasjenčenja pamćenja, naročito ukoliko se to odnosi na zajedničke vrijednosti, i svi nekako zamišljamo i tvrdimo da je svijet počeo od nas i da pripada isključivo nama, te drugima oduzimamo mogućnost da ima i njihovog udjela u svemu tome.
S druge strane, konstantni pokušaji negiranja te posebnosti, kod nas baštinika iste proizvode neku vrstu potrebe da je prenaglašavamo, pa nekada to izgleda kao balast. To je valjda u prirodi čovjeka, kada ti neko kaže da ne postojiš, ti se isprsiš i staneš pred njega da te dobro osmotri.
Treća je kategorija višepripadnosti. U isto vrijeme si Bošnjak, Sandžaklija, građanin Srbije ili Srbijanac, odnosno građanin Crne Gore, ukoliko dolaziš iz tog dijela Sandžaka. Takav često nisi dovoljno dobar Bošnjak svojim sunarodnicima iz matične države Bosne i Hercegovine, odnosno nisi dovoljno lojalan građanin svoje države Srbije ili Crne Gore.
Sve to proizvodi poseban identitet čovjeka sa granice. On bi htio biti kopča i polje spajanja, a svi oko njega bi da ga definiraju kao međak, graničnik, tačku koja razdvaja рrоstore, ljude, države i narode. Jednom nogom si Sandžaklija, a drugom sve ostalo. Ipak, sa obje si čovjek. I to je jedina važna kategorija koju percipiram. Dobar ili loš.
Hronotop koji ne priznaje kilometre
Taj čovjek sa granice o kojem govori nije nastao u vakuumu, on je plod vjekovnih taloženja različitih kultura koje su se ovdje sudarale i prožimale. Ako je Sandžak hronotop, on nosi eho nekoliko imperija.
U tvojim radovima često se provlači tema postkolonijalnog identiteta na Balkanu. Kako književnost ovog podneblja danas artikuliše tu traumu i bogatstvo istovremeno – te postkolonijalne uticaje osmanskog, austrougarskog i jugoslovenskog naslijeđa?
– Svi ovi slojevi ostavili su trajne tragove na bošnjačku duhovnost Sandžaka. Naravno, ne u istoj mjeri, niti sa podjednakim utjecajima. Postoji jedna druga dimenzija koja je konstanta u savremenoj sandžačkobošnjačkoj književnosti a koja je posljedica sva tri pobrojana subjekta koji su na različite načine obilježili našu prošlost. To je identitetska trauma muhadžerluka ili u novijoj terminologiji egzila koja je sveprisutna skoro kod svakog našeg autora bilo da je riječ o doseljavanjima na ovaj prostor plemena i naroda koji su protjerani sa svog ognjišta i od kojih smo mi satkani, odnosno koji su parčiće svog prvotnog identiteta iznova ugradili u mozaik našeg sandžačkog bića; bilo da je, pak, riječ o docnijim nasilnim ili “samovoljnim” odlascima sa ovog prostora, ranije k Turskoj i ostacima Osmanlijskoga carstva, docnije k Zapadnoj Evropi, Americi i diljem svijeta. Možda je to najbolje sažeo Husein Bašić u “Crnoturcima” kada kaže: “Ima li šta crnše od crnog gavrana? Ima, srce muhadžersko”. Čini mi se da su sve ostale teme u sandžačkobošnjačkoj književnosti nadogradnja ili posljedica ovog uzroka, naravno kroz neminovna prožimanja s regionalnom i klasičnom literaturom.
Dok je izgovarao te riječi, glas mu se spustio gotovo do šapata, kao da je i sam na trenutak postao dio te beskrajne muhadžerske povorke.
Ako je egzil jedno od ključnih iskustava sandžačke književnosti, onda je i pitanje pripadanja uvijek otvoreno. Iz tog prostora riječi i promišljanja ti si ušao u politiku — prostor mnogo grubljih sudara sa stvarnošću. Šta je u njemu teže sačuvati: intelektualni integritet ili lični mir?
– Svijet umjetnosti i nauke je najčistija zabluda čovjeka. U njemu imate priliku popraviti sve ono što su devijacije stvarnosti. Međutim, ukoliko želite baviti se pravom naukom i književnošću, onda morate proživljavati svaki trenutak onoga čime se bavite. To vam omogućava da stotinu i više puta umrete i iznova živite, odbolujete svaku tragediju i uživate u ushićenju trenutka otkrovenja neke naučne istine.
S druge strane, politika je najhumanije polje koga je čovjek uspio najtemeljnije isprljati. To je zato što je ista povezana sa pozicijom moći, a tu se već otvara polje upotreba i zloupotreba koje u čovjeku bude onaj poriv protiv koga je stvoren da se bori. Zato je politika sa pozicije najhumanije ljudske djelatnosti postala poprište interesa koji najmanje koriste općem dobru.
Nekada su stari Grci govorili da su oni koji se gnušaju politike idioti, a danas preovladava mišljenje da se politikom bave uglavnom idioti. Naravno da je ova iskrivljena slika odraz naše realnosti i da politika mora da se izbori da povrati svoju humanu dimenziju i poziciju u društvu koja počiva na ravnoteži interesa univerzalnih principa dobra i realnih potreba savremenog čovjeka.
Iz svega kazanog, vjerovatno primjećuješ da je lično meni mnogo prijatnije biti u svijetu umjetnosti i nauke, ali ipak ne odustajem ni od principa starih Grka, ne želim biti totalni idiot koga ne zanima stvarnost koju živi.
Upravo da ne bi bio onaj idiot koji ne mari za stvarnost, ti si adresirao neuralgične tačke odnosa Sandžaka s Beogradom i Sarajevom. Često kritikuješ pasivnost Sarajeva prema Sandžaku, ali i paternalistički odnos Beograda. Ako je Sandžak, kako se to voli reći, most spajanja, kako objašnjavaš paradoks da se po tom mostu stalno gazi, dok stvarna saradnja koja služi običnom čovjeku ostaje na marginama?
– To je prokletstvo krajišta i graničnih prostora. I za jedno i za drugo postoje valjani argumenti. Nažalost, Sarajevo kao duhovna matica Bošnjaka je isto tako disperzirano. Često gledajući dublje iz Sandžaka ostajemo zbunjeni samim haotičnim odnosima među Bošnjacima u Bosni. Nekada djeluje da je Sarajevo podjednako pasivno i prema drugim gradovima u samoj Bosni. No, to je samo jedan pokazatelj više da smo jedan narod, da ono što mi ovdje na mikroplanu sami sebi radimo, isto to rade Bošnjaci u Bosni na makroplanu. Nažalost, fali nam državotvorna svijest kakvu imaju drugi balkanski narodi, još nismo naučili niti da institucionalno djelujemo, niti da u kontinuitetu izgrađujemo kulturu vlastitog pamćenja, a procesi koji su se odvijali su napravili ozbiljne jazove i u našem duhovnom jedinstvu. Tako da mi se čini da taj odnos Sarajeva i Pazara sve više liči skeli koju prema potrebi povlačimo jedni ili drugi, i sve dok nam ponovo ne ustreba ostaje s one strane obale.
Beograd je oscilantan. Tu mnogo toga zavisi od politike. Najnovije vrijeme pokazuje pozitivne procese integracije i doživljaja Sandžaka dijelom svog prostora uz uvažavanje njegovih posebnosti. Naravno, ti procesi su manje prepoznatljivi jer je opća scena takva da joj sve što je izvan senzacije manje godi. Ono što se gomilalo posljednje tri decenije u percepciji Sandžaklija prema Beogradu i Beograda prema Sandžaku počelo se mijenjati kada smo se ponovo upoznali, grčevi i strahovi od nepoznatog i mitologizacije koja je usljed toga nastajala počeli su se topiti i pretvarati u zdrav odnos kome je neophodno još dosta toga da postane konstanta. Ali je ključno da su i Bošnjaci i Srbi svjesni da im je sudbina nedjeljiva i da jedino zajedno mogu prebroditi sve izazove koji nas očekuju u ovom zemljotresnom vremenu.
Slušajući te, čini mi se da je ta razdaljina između Sarajeva i Pazara ponekad veća u duhovnom, nego u geografskom smislu. Ako se stalno “ponovo upoznajemo” i s Beogradom i jedni s drugima, gdje smo zapravo danas? Koliko je taj odnos Sarajeva i Sandžaka realna kičma našeg bića, a koliko samo simbolična zastava koju vadimo iz ladice samo u svečanim prilikama?
– Upravo zbog ovoga je nebošnjaku teško pojasniti odnos Bosne i Sandžaka. Proklomativno, i jedni i drugi ga glorificiramo. Kada se dublje zađe u sve aspekte tog odnosa, jasno se vidi da je pun šupljina. Nažalost, sve smo bliži simboličnom odnosu, jer smo ga sveli na one manipulativne kategorije, protokolarnu saradnju institucija, a zanemarili suštinu koja nas čini jednim bićem.
Pominješ manipulativne kategorije i protokole. Čini se da smo postali majstori u podizanju zidova institucija, ali smo zaboravili šta u njih treba da uselimo. Kako, iz pozicije naučnika i književnika, vidiš taj raskorak: tu inflaciju institucija naspram deflacije kritičke misli i stvarne kulture?
– Nedovršenost, suštinska nedovršenost naroda kao kolektiviteta dovodi ga u poziciju traganja i stalnih tranzicija. Imali smo, i imamo, inflaciju želja da nadoknadimo sve što smo propusitili u vremenu kada su drugi narodi izgrađivali vlastiti identitet. Iz toga su proizišle pečurke poslije kiše, ali im je korijen plitak, lahko se kidaju. Neke jestive, neke otrovne. Neke smo sami sebi pravili, a neke su nam drugi u ime nas pravili. Što ima više spomenika, sve manje vrijede – kaže Ćamil Sijarić u jednoj svojoj pripovijeci.
Također, valorizacija i revalorizacija je nasušna potreba ozbiljnih društava, ali je važna i konstanta vrijednosti koju još nemamo jer nismo svjesni potrebe da je imamo. Iz tog grmlja se onda rađaju deformitetni autoriteti koji stanu pred puk i dobiju epitet vrhovnih čuvara identiteta. Oni čuvaju nešto što nije prevodivo, teško nama od čuvara identiteta.
Religija ili vjera?
Sjedimo ovdje u ramazanskoj tišini, koja bi po definiciji trebala biti suprotnost toj inflaciji ispraznih spomenika i plitkih korijena o kojima govori.
Ipak, religija se na Balkanu često koristi kao štit, a ne kao utjeha. Može li ona danas uopšte biti prostor smirenja u društvima koja žive od napetosti? Da li mi na ovim prostorima zapravo bježimo u religiju jer više strahujemo od zaborava ili od toga da ćemo se morati suštinski promijeniti?
– Religija ili vjera? Razlika je ogromna. Sve više mislim da smo iz ateizma prešli u religioznost, a ne u vjeru. Suštinska vjera smiruje. Ona je najintimniji čin ličnosti. Sadržana je od univerzalnih principa koji su istovjetni svim od Boga spuštenim objavama. A njena zloupotreba kroz vidove religijskih dogmi često izaziva nesporazume, pa su zlonamjernici u ime Boga napravili najveće bojno polje na Zemlji.
Narodi Balkana strahuju i od zaborava i od promjena. Nekadri su da iskorače iz prošlosti jer nemaju izgrađene nove kulturne obrasce, pa im je pamćenje nužnost življenja.
Taj odnos prema pamćenju snažno je prisutan i u tvojoj književnosti. U romanu “Bedova” Sandžak je istovremeno realan i simboličan. Da li je za tebe više geografija ili unutrašnje stanje?
– Sandžak je za mene obuhavćen pojmom hronotop Mihajla Bahtina. Prostor u dimenzijama fizičkog egzistiranja i duhovnog mitologiziranja. Mislim da sličan doživljaj vlastitog prostora imaju svi balkanski narodi.
Govoriš o prostoru koji je podjednako stvaran i mitološki. Ipak, taj prostor nisi samo opisivao u knjigama već si ga i ekranizovao kroz stotine epizoda dokumentarnog programa. Kako se te dvije uloge – istraživača koji kopa po arhivama i autora koji stoji iza kamere – međusobno prožimaju i dopunjuju?
– Umjetnost je danas sinkretička. Nekad vam tema diktira izražajni formu. Nije svaka tema za knjigu, niti je svaka tema za kameru. Volim intervju s dobrim sagovornikom, jer je on prečica do velikih saznanja.
Ako intervju otvara prostor saznanja, onda otvara i ono što se ne vidi na političkoj sceni. U tebi paralelno žive pjesnik i političar. Kako ta lirska strana opstaje u svijetu skupštinskih replika, izdaja i kalkulacija?
– Lirika nikada nije bila niti je nježnost svijeta. On je težak uzdah čovječanstva, sadržajnija i bremenitija od svih skupštinskih govora. Biti lirik znači od košmara praviti poredak. Težak je košmar današnjice.
Povratak na kaldrmu
Dok izgovara posljednju rečenicu o košmaru današnjice, akšamska noć je već potpuno preuzela Pazar. Svjetla Altun-alemove džamije gore bez drhtaja, kao da podsjećaju na to da postoje stvari koje nadžive i carstva i politike. Sofra je gotovo prazna, ali razgovor još traje u tišini između nas.
Pomislim kako je možda upravo to ono “živjeti između” o kojem je govorio. Između imperija i egzila, između Sarajeva i Beograda, između religije i vjere, između književnosti i politike. Između hurme i diktafona.
Izlazim na pazarsku kaldrmu. Sarajevo je i dalje daleko, Beograd je i dalje blizu, a Sandžak je, baš kao i ovaj razgovor, ostao negdje u nama kao hronotop koji ne priznaje kilometre.
Znala sam kako misli. Znala sam kako piše. Sada znam i kako diše.
