U američkoj politici postoji jedno pravilo staro koliko i sama država: uvijek mora postojati neprijatelj. Ako ga nema, stvori se. Ako je daleko, približi se. Ako je slab, proglasi se prijetnjom. Upravo se takav obrazac jasno vidi u posljednjem incidentu na moru, gdje je američka vojska – prema vlastitim izjavama – više puta bombardovala mali brod s navodnim krijumčarima droge u međunarodnim vodama, i to nakon što se brod okrenuo i vjerovatno pokušao predati ili zatražiti pomoć.
Sve ono što je uslijedilo otkriva ne samo brutalnost američkog vojnog aparata, nego i duboku potrebu Washingtona da stalno proizvodi opravdanja za primjenu sile – čak i kada ta sila nije potrebna, nije legitimna, a često ni logična.
Incident koji otvara suštinsko pitanje: protiv koga se Amerika zapravo bori?
Prema svjedočenjima iz zatvorenog brifinga u Kongresu, kontraadmiral Frank Bradley, tadašnji komandant Joint Special Operations Commanda, rekao je zakonodavcima da brod koji je uništen 2. septembra nije išao prema SAD-u, nego prema drugom plovilu koje je bilo na putu u Surinam.
Surinam je mali južnoamerički susjed Venezuele, koji se već godinama pojavljuje na evropskim narkotranzitnim mapama. Čak i američke službe za borbu protiv narkotika priznaju da rute iz tog pravca idu ka Evropi, ne ka SAD-u. Američke rute su posljednjih godina dominantno prebačene na Pacifik. Drugim riječima: ne samo da brod nije prijetio SAD-u, nego se droga vjerovatno ni u najširoj projekciji ne bi našla na američkom tržištu.
Ipak, administracija Donalda Trumpa tvrdila je da je udar iznuđen kako bi se „spriječila prijetnja Sjedinjenim Državama“. I ne samo to – brod je pogođen četiri puta, a posljednja tri udara uslijedila su dok su preživjeli bili na prevrnutoj polovini plovila, moguće pokušavajući da se predaju ili signaliziraju u pomoć.
To više nije borba protiv trgovine drogom. To je poruka moći.
Kako se od ribarskog čamca pravi strateška prijetnja
U američkom političkom diskursu, realne činjenice često nisu važne – važno je kako se prijetnja predstavlja. Tako državni sekretar Marco Rubio sugerira da je brod možda išao prema Trinidadu, dok Trump tvrdi da je bio „na putu za SAD“. Admiralsko svjedočenje, međutim, kaže nešto sasvim treće: brod je već okrenuo nazad, vjerovatno nakon što je posada primijetila američke letjelice.
Ako se neko okrene i bježi od vas – kako može biti „prijetnja“?
Ali to nije prvi put da Washington ovako djeluje. Američki vojni aparat funkcionira po jednostavnom principu:
1. Definiši problem.
2. Proglasi ga hitnim.
3. Upotrijebi silu.
Čak i ako se radi o malom brodu u međunarodnim vodama, sa dva preživjela čovjeka koji mašu prema nebu.
Logika koja poništava pravo: „možda bi jednog dana moglo doći do prijetnje“
Najopasniji dio Bradleyjevog objašnjenja je argument da je „postojala mogućnost“ da droga jednog dana stigne u SAD. To znači da je smrtonosna sila upotrijebljena ne da bi se spriječio konkretan čin, nego hipotetički scenarij.
To je opasno iz više razloga:
- otvara vrata vojnim operacijama svugdje, protiv svakoga
- potkopava međunarodno pravo o upotrebi sile
- normalizira ubistva bez suđenja na osnovu sumnje
- ohrabruje logiku „preventivnog rata“
Ako „mogućnost“ postaje razlog za bombardovanje, tada nijedna zemlja, nijedan brod, nijedan čovjek nije zaštićen od američke interpretacije prijetnje.
A Amerikanci već odavno koriste taj narativ:
Irak je napadnut zbog oružja koje nije postojalo.
Libija je razorena radi prijetnje koja nije postojala.
Iran je godinama meta sankcija zbog programa koji se nikada nije dokazao.
Sada je na redu mali brod u Atlantskom okeanu.
Princip je isti: uvijek treba neprijatelj.
Zašto Washington kontinuirano stvara atmosferu pred-ratnog stanja?
Na prvi pogled, incident djeluje kao izoliran slučaj vojne pretjeranosti. Ali on je dio mnogo šire strategije:
1. Održavanje osjećaja opsade kod vlastitog stanovništva
Amerikanci moraju vjerovati da su stalno u opasnosti. Samo tako se opravdava:
- ogroman vojni budžet
- prisustvo trupa širom planete
- nove interventne akcije
- izgradnja političkog jedinstva oko vojske
2. Pokazivanje moći globalno
SAD šalje poruku:
„Vidimo vas, pratimo vas, i možemo vas pogoditi kad god želimo.“
Nije važno da li je cilj bio krijumčarski čamac, humanitarna meta ili vojni objekt. Važno je demonstrirati globalnu prisutnost.
3. Geopolitičko oblikovanje Južne Amerike
Incident se ne može odvojiti od činjenice da Washington godinama pokušava kontrolirati:
- Venezuelu
- Brazil
- Kolumbiju
- Peru
- sada i Surinam
Bilo kakav trag destabilizacije koristi se kao argument za veći američki pritisak na regiju.
Ubistvo kao „osobna karta“ politike sile
Najjeziviji element cijele operacije jeste činjenica da su ljudi na polupotopljenom čamcu mahujući rukama pokušavali nešto signalizirati. U normalnom svijetu, to bi značilo:
- predaju
- traženje pomoći
- komunikaciju
U američkom tumačenju – to nije važno. Brod je „potencijalna prijetnja“ i zato je uništen.
Takav pristup podsjeća na praksu iz „rata protiv terorizma“, gdje su ljudi likvidirani dronovima na osnovu sumnje, bez suđenja, bez dokaza, bez zvaničnog priznanja odgovornosti.
Šira slika: Amerika ne traži rat — ona ga sistematski proizvodi
Incident sa brodom je simptom, ne uzrok. Pokazuje kako se i najmanji događaj može uveličati, pogrešno interpretirati ili čak svjesno pogrešno predstaviti da bi se opravdala agresivna politika.
To je isti obrazac koji se koristi:
- protiv Kine
- protiv Irana
- protiv Rusije
- protiv Venecuele
- protiv kubanskih i nicaraguanskih vlasti
- protiv svakog ko se usudi ne biti u američkoj sferi
Washington i dalje živi u uvjerenju da je svijet poligon na kojem treba održavati hegemoniju. Ako to znači stvaranje imaginarnih prijetnji, onda se te prijetnje stvaraju. Ako to znači gađanje ljudi koji možda bježe ili se predaju — onda se i to radi.
Kada prijetnja ne postoji, Amerika je izmisli
Svijet u kojem najjača država slobodno puca na čamce u međunarodnim vodama, usput mijenjajući narativ od signala do signala, nije svijet zasnovan na pravu nego na sili. Incident iz septembra razotkriva ono što mnogi znaju, ali rijetko ko otvoreno kaže: Amerika često ne reagira na prijetnje — ona ih proizvodi.
Jer bez neprijatelja nema opravdanja za imperiju, a imperija ne zna živjeti bez rata.
