Fidel Alejandro Castro Ruz rođen je 1926. u Biránu, a danas se navršava 9 godina od njegove smrti, u porodici koja nije pripadala ni elitnoj Havani ni siromašnom seljačkom sloju – on je bio negdje između. A upravo „između“ je mjesto iz kojeg nastaju revolucionari. Mladi Fidel je studirao pravo, ali nije ga privlačila ni sudnica, ni karijera advokata. Privlačila ga je ideja da promijeni zemlju koja je već tada bila u dubokoj ovisnosti od Sjedinjenih Američkih Država.
Prije revolucije, Kuba je bila američko igralište – bukvalno i metaforički. Mafijaši poput Meyer Lanskyja imali su luksuzne hotele, američke kompanije držale su šećer, nikl i strateške resurse, a političke elite su živjele od korupcije.
U takvoj Kubi, Castro nije mogao ostati samo posmatrač.
Poslije neuspjelog napada na kasarnu Moncada 1953. godine, završio je u zatvoru, a tamo izgovorio čuvenu rečenicu:
„Historija će me osloboditi.“
Nakon amnestije otišao je u egzil u Meksiko, gdje formira gerilu – 26. jul – zajedno sa Che Guevarom, Camilom Cienfuegosom i Raulom Castrom.
Ono što je bilo nemoguće postaje stvarnost: 1959. Fidel ulazi u Havanu kao pobjednik revolucije.
Kuba prije i poslije Castrovog preuzimanja
U trenutku kada je Castro preuzeo vlast, Kuba nije imala suverenitet. Bila je satelit američkih interesa na Karibima.
Castro to mijenja u jednoj rečenici – oduzima zemlju američkim kompanijama i uvodi agrarne reforme.
I tu počinje vječni sukob između Kube i SAD-a.
Za Amerikance je to bio udarac na prestiž, ali još više na ekonomske interese.
Za Kubance, to je bio prvi put da država radi u njihovom interesu.
Ekonomija je centralizovana, zdravstveni sistem postaje besplatan, nepismenost pada, škole se otvaraju čak i u najsiromašnijim provincijama.
Kuba postaje jedina zemlja u Latinskoj Americi koja u to vrijeme ima puni pristup medicinskoj zaštiti za sve građane.
A onda dolazi ono što će obilježiti narednih 60 godina.
638 pokušaja atentata – i nijedan uspješan
CIA je pokušala sve:
trovanje cigara, eksplozivne školjke, otrovni puderi, zavjere sa mafijom, infiltracije agenata, pa čak i bizarne planove poput hemikalija koje bi mu skinule bradu da ga „osramote“.
Ukupno – 638 pokušaja atentata.
Castro je o tome govorio s dozom ironije:
„Da su atentati olimpijski sport, osvojio bih zlato.“
Ali iza te ironije stoji ozbiljna činjenica:
SAD nikada nije oprostio Kubi što se usudila biti nezavisna na 160 kilometara od Floride.
Kuba je preživjela atentate jer je imala efikasnu obavještajnu službu, ali i zato što je Castro bio opsesivno oprezan – mijenjao je rute, vozila, lokacije, navike.
Nije letio redovnim avionima.
Nije vjerovao nikome van najbližeg kruga.
Paradoksalno, toliko pokušaja atentata učinilo je da njegova slika u Latinskoj Americi postane mitska.
Ljudi vole one koje ne mogu ubiti.
SAD, embargo i stalni pritisak
Od 1962. pa sve do danas, Kuba je pod najdužim ekonomskim embargom u modernoj historiji.
Cilj je bio jasan: ugušiti otpor, slomiti ekonomiju, natjerati narod da ustane protiv režima.
Ali desilo se suprotno.
Embargo je proizveo nešto čemu Washington nije vjerovao: socijalnu koheziju i otpor.
Kuba se okrenula Sovjetskom Savezu, a nakon njegovog pada 1991. – preživjela je tzv. „specijalni period“, kada je Gladna decenija pogodila zemlju toliko snažno da su ljudi preživljavali na minimalnim obrocima, biciklima umjesto javnog prevoza i improvizaciji svega – od goriva do lijekova.
Ipak, zdravstveni i obrazovni sistem nikada nisu plaćali cijenu krize.
Za mnoge Latine, Kuba je bila i ostala simbol tvrdoglavog otpora.
Kubanska misija u Africi i globalni utjecaj
Castrova Kuba nije bila izolovana kako bi to neki željeli predstaviti.
Kubanski ljekari postaju poznati širom Afrike, Latinske Amerike i Azije.
Kuba šalje medicinske brigade u zemlje pogođene prirodnim katastrofama, ratovima i epidemijama (uključujući ebolu 2014).
Ali možda najvažniju ulogu Kuba ima u južnoj Africi. Castro šalje trupe u Angolu, pomažući borbi protiv aparthejda i utjecaja režima iz Pretorije.
Nelson Mandela je otvoreno govorio da Fidelova podrška nije bila taktička, nego moralna.
Ako pitate većinu afričkih država ko je bio na pravoj strani istorije — reći će vam: Kuba.
Zašto je Kuba simbol otpora američkom imperijalizmu?
Ne zato što je bila savršena.
Castro je vodio autoritarnu državu, ograničavao političke slobode i gušio opoziciju. To je historijska činjenica.
Ali isto tako, SAD nije želio demokratsku Kubu — nego pokornu, otvorenu za američke kompanije i političke interese.
Kuba je postala simbol jer je mala zemlja odbila da bude dio američkog dvorišta.
Jer je pokazala da se i bez ekonomskog giganta iza sebe može opstati.
Jer je stvorila obrazovni i zdravstveni sistem koji je impresivan uprkos siromaštvu.
Jer je otvoreno govorila o nejednakosti globalnog sistema.
Castro je bio lice tog otpora — čovjek koji je preživio svaki pokušaj američke dominacije, svaki pritisak, svaku blokadu.
Castro nakon hladnog rata – čovjek koji se nije predavao
Stari Castro je bio mirniji, ali politički nepokolebljiv.
Predao je formalnu vlast Raulu, ali ostao mozak i simbol države sve do smrti 2016. godine.
U Latinskoj Americi, Fidel je ostao inspiracija za čitav talas ljevičarskih vlada — od Chaveza do Moralesa i Lule.
Za mnoge je bio dokaz da „mali“ mogu ustati protiv moćnih.
Šta ostaje iza njega?
Castro je polarizirajuća figura — i to treba prihvatiti.
Za jedne je tiranin, za druge heroj.
Ali ono što se ne može osporiti jeste:
– da je preživio 638 atentata
– da je od male zemlje napravio globalni simbol
– da Kuba nikada nije postala američka kolonija
– da je stvorio društvo s izuzetno visokim nivoom zdravstvene i obrazovne jednakosti
– da se njegova priča ne može prepričati bez razumijevanja šireg konteksta američke moći
Castro je bio posljednji veliki revolucionar 20. vijeka – čovjek koji je odbio biti tihi učesnik globalne ekonomije i platio cijenu koja traje i danas.
I zato se o njemu i Kubi još uvijek piše, raspravlja, voli i mrzi.
Fidel je bio proturječan, ali neumoljiv.
A takvi ljudi, u dobru ili zlu, uvijek obilježe epohu.
