Foto Andrej Nikolaidis
Svijet se ne raspada spektakularno. Raspada se između dvije vijesti, između dva gutljaja kafe, u onom kratkom dahu između rečenica dok pokušavaš dokučiti ima li još smisla govoriti ili te više niko ne čuje. U tom malom, gotovo neprimjetnom procjepu izranja jedna stara, gotovo zaboravljena pretpostavka: da istina ima posljedice. Nekada se vjerovalo da se ona usijeca u događaje, lomi poretke, mijenja tok istorije. Danas, čini se, ima samo publiku — nijemu i ravnodušnu, okupljenu ispred ekranā kao oko vatre koja više nikoga ne grije.
Upravo u tom vakuumu, tamo gdje se katastrofa više i ne čeka jer je već tu, uvučena u pore svakodnevice poput onog “sveopšteg gadluka” koji je u međuvremenu postao imun na istinu, sjedila sam s Andrejem Nikolaidisom. Njegove riječi nisu droga za mase, one su raskrivanje. Dok smo razgovarali u tom procjepu između istine i ravnodušnosti, pokušali smo da podignemo veo s ontološke pustoši, tražeći odgovor na ono najuznemirujuće pitanje: šta ako iza kulisa moći ne stoji nikakav razum, nego samo praznina koja se uspješno pretvara da je smisao?
Andrej secira naš pristanak na svijet kakav jeste, bez lažnog naricanja nad teškom sudbinom. Tu nema “dobrih ljudi” kojima je neko drugi kriv. Postoji samo “Homo sucker” — taj moderni živi mrtvac koji sisa sopstvenu propast dok sam pali lomaču na kojoj mu spaljuju i budućnost i sjećanje.
Tamo Apokalipsa nije prasak iz holivudskih filmova, nego radikalno triježnjenje usred opšte hipnoze. Ipak, u tom mraku ostaje pitanje dostojanstva. Jer, kaže Andrej, nije svejedno kako ćeš pasti.
Možeš drhtati od straha, a možeš, kao Isus na krstu, citirati Psalam 22 — ne iz slabosti, već iz čiste, metafizičke čvrstine. To je stil. To je čin molitve usred napuštenosti koja je, ako ćemo iskreno, jedina autentična istina našeg vremena.
Ovaj razgovor je bio upravo to: pokušaj da u svijetu koji je odavno kapitulirao pronađemo bar jedan autentičan ton. Jer na kraju, kafa se možda i ohladila — ali stil je sve što nam je ostalo.
Pišeš o Apokalipsi. Da li je za male balkanske narode Apokalipsa zapravo već nastupila, samo što smo mi suviše zauzeti trivijalnostima da bismo primijetili da hodamo po sopstvenom pepelu?
– Jeste, ako prihvatimo sekularizovano značenje Apokalipse, kao holivudiziranog spektakla totalnog uništenja. Meni je, međutim, intelektualno mnogo izazovnije izvorno značenje Apokalipse, kakvo nalazimo u Otkrivenju Ivanovom, kao i u islamu.
Nisam spreman pustiti niti jednu suzu za ovim svijetom, niti se njegovog nestanka bojim, kao što nisam spreman pustiti suzu za sobom, niti se bojim smrti. Zapravo je mnogo strašnije što svijet – i ja na njemu – neprekidno odbijamo da skončamo.
Riječ Apokalipsa dolazi od grčkog apokalipto (suprotno od toga je eukalipto), dakle od riječi koja označava raskrivanje, podizanje vela sa onoga što je skriveno. Apokalipsa, dakle, nije meteor koji udara u zemlju, ledenjaci koji se otapaju pa nas more potopi i svakako nije nuklearni rat. Suština Apokalipse nije uništenje, nego objava istine: totalne istine o svemu – o svijetu, njegovoj istoriji, svakome od nas.
E sad: trik je u tome da je istina incidentna i da je svijet ne može podnijeti. Kako kaže Kafka: od laži se gradi poredak u svijetu. Istina, dakle Apokalipsa, ruši taj poredak – to je ideja. Jednom kada je istina otkrivena, svijet postaje nemoguć i njega, ovakvog kakvog ga znamo, više nema.
Da maksimalno pojednostavim: to je sama srž onoga zbog čega se opsesivno bavim Apokalipsom, ne samo u svojoj književnosti. Na izvjestan – ili čak: svaki – način i moje je novinarstvo apokaliptično: ono je neprekidni pokušaj da se saopšti istina koja će iritirati moć ovog svijeta, istina koja će u pitanje dovoditi same korijene sistema.
Ako je Apokalipsa trenutak u kojem istina ruši poredak izgrađen na laži, onda Balkan izgleda kao prostor u kojem se ta istina stalno otkriva, ali nikada ne uspijeva da promijeni ništa. Čini se da na Balkanu istorija nije učiteljica života, već loš scenarista koji reciklira istu dramu svakih trideset godina. Postoji li u našim društvima uopšte kapacitet za novo, ili smo osuđeni na vječno mrcvarenje između kleronacionalizma i simulirane demokratije?
– Mislim da mi imamo značajan potencijal za gore i nikakav potencijal za bolje. Koliko mene sjećanje služi, ovdje je svaka racionalna, etična i emancipatorska odluka i politika morala biti u boljem slučaju oktroisana, dakle na silu namentnuta, a ponekad i branjena oružjem. Naša su društva u svakom trenutku spremna skočiti unazad, voljna baciti se u mržnju. Mi nismo zajednice ljubavi. Ne. Mi smo zajednice straha, zavisti i mržnje. A ja vam nisam pisac koji će hvaliti “naše dobre ljude” i naricati nad “teškom sudbinom koju su im nametnuli drugi”. Naši ljudi mrze prosvijećenost koju trpe onoliko koliko traje sila koja im ju nameće.
Znanje je teško. Ljepota je teška. Dobrota je teška.
Iz te neprosvijećenosti koju oni uspješno brane i ciklično joj se vraćaju kao istinskom zavičaju, izvire mnogo zla. Ne možete donositi neracionalne odluke i njihove posljedice neprekidno pripisivati globalnoj nepravdi i volji nekog drugog.
Ovdje je puno kuknjave i malo vrline. A bez vrline ne ide. Za bilo šta dobro potrebna je vrlina, potrebna je, ako hoćeš, askeza. Znanje je teško. Ljepota je teška. Dobrota je teška. Zatucanost, gnusoba i kvarnost su laki. Propast je laka. Zato, iako vam tvrde drugačije, mnogi ljudi svojevoljno biraju propast.
Homo sucker, savršeni proizvod ovog sistema, sisa vlastitu propast kao da je to prirodno stanje stvari, kao da je poraz već postao način života. Može li se takav čovjek uopšte probuditi, ili je i samo buđenje tek još jedna vrsta sisanja?
– To moje Homo sucker, čovjek koji je popušio, izvedeno je od latinskog Homo sacer, sveti čovjek. To je termin koji je u rimskom pravu, ironično, označavao čovjeka bez bilo kakvih prava, lišenog svega osim golog života. Njega je nasred ulice svako imao pravo da nekažnjeno ubije, ali, recimo, nije mogao biti žrtvovan u religijskom ritualu, što nije nebitno, jer govorimo o paganskom Rimu, prije hristijanizacije. Termin je popularnim učinio Giorgio Agamben, kolosalni i, srećom, još uvijek živi italijanski filozof.
Homo sacer je utvara koja živi između dva svijeta – mrtvih i živih. Biološki, on je živ, ali politički, građanski, ekonomski – on je mrtav, njega nema. Moj Homo sucker je moderna verzija Homo sacera – čovjek koji je tu ali ga nema, čovjek koji je formalno živ, ali kao da je mrtav.
Većina čovječanstva, dakle.
U svijetu Homo suckera ostaje još samo jedno pitanje: kako sačuvati dostojanstvo. Kod tebe je sve pitanje stila — čak i očaj. Kako se obući za raspeće kad je krst već montiran u Bruxellesu? U svijetu u kojem se moral lako pretvara u pregovaračku valutu, ima li stil još ikakvu subverzivnu snagu — ili je samo elegantniji način da se pristane na razapinjanje?
– Stil je sve što imamo. Nije svejedno čuvamo li ljudsko dostojanstvo ili smo ponizni pred moći. Nije svejedno jesmo li u porazu i padu otmjeni ili smo mizerni. Nije svejedno hoćemo li umrijeti drhteći od straha ili dostojanstveno. Sve je to stil.
Kad već pominješ raspinjanje, i samo Raspeće je bilo pitanje stila. Knjige i internet su puni katastrofalno pogrešne interpretacije Isusovih riječi na krstu: “Bože moj, Bože moj, zašto si me napustio”. Čak i brojni teolozi promašuju i pridružuju se onima koji govore o trenutku Isusove slabosti, o trenutku kada probija njegova ljudska priroda. To su budalaštine.
Riječi koje Isus izgovara su iz Psalma 22. Kakva crna sumnja, kakav crni strah. On se, dakle, moli, izgovara molitvu. On je, dakle, u apsolutnoj, nepokolebljivoj čvrstini volje i vjere.
Eto, to vam je stil.
Stil tada ostaje posljednji oblik otpora. Sve ostalo već je odavno kapituliralo. Šta je gori oblik samouništenja – onaj kad predsjednik SNSD-a Milorad Dodik trijumfuje jer ga niko ne zaustavlja, ili onaj kad Trojka, umjesto da ga izoluje, postane njegov najbolji promoter tim što mu daje legitimitet, a onda se žali na srpski svet kojem su sami pomogli da postane realnost, a ne fantom – jer je lakše nego suočiti se sa sopstvenim kukavičlukom? Da li je problem u tome što oni nemaju plan, ili u tome što je njihov jedini plan da postanu “prihvatljivo lice” neizbježne kapitulacije?
– Sad ću ti reći nešto što se neće dopasti tvojim čitateljicama i čitaocima. Dodik je pobijedio jer je pokazao vrlinu. Bio je hrabriji od Trojke. Na koncu uvijek pobijedi jača volja. Onaj ko je spreman otići dalje i rizikovati više ima velike šanse za pobjedu. I pobijedio je.
A ako nisi za stolom, na stolu si, poslužen si
Posljedice onoga što je radila Trojka – dakle pokušavala kukavičluk prodati kao mudrost, a vlastiti očit poraz kao Dodikovu Pirovu pobjedu, već su strašne, a biće još gore. Već sada u razgovorima o budućnosti Bosne probosanska strana nije učesnik. Nije za stolom. A ako nisi za stolom, na stolu si, poslužen si.
Da vam brutalnim vicem opišem šta se tu desilo. Drumski razbojnik iz vica je Dodik. Žena je Bosna, a muž je Trojka.
Idu muž i žena seoskom džadom. Naiđe razbojnik. Mužu zaprijeti da će ga ubiti ako pokuša nešto poduzeti dok mu siluje ženu. Muž ga posluša i ćutke posnatra kako mu hulja zlostavlja suprugu. Onda razbojnik, ne bi li muža dodatno ponizio, ovoga natjera da mu, dok mu siluje ženu, rukom pridržava muda, da ne dodiruju prašnjavi put.
Razbojnik završi svoje i ode. Žena leži u suzama. Muž se samozadovoljno, trijumfalno smješka. Žena ga bijesna pita: šta je tebi smiješno, na šta si ti ponosan? A muž kaže: dok te silovao, nekoliko puta sam mu ispustio muda; otišao je prašnjave ćune.
Takve političke scene nisu samo pitanje moći. One su i pitanje duha društva koje ih proizvodi. Danilo Kiš je rekao da je nacionalizam sudbina lijenih duhova. U svijetu gdje svako može da objavi priču na društvenim mrežama, da li smo svjedoci epidemije lijenih duhova koji svoj identitet grade od gotovih, jeftinih narativa, ili se jednostavno konačno materijalizovao Borgesov mapig totalne ali besmislene priče?
– Ne znam. Vjerujem da je još uvijek moguće ispričati važnu priču i ispričati je izvrsno. Hoće li neko primijetiti briljantnu priču zatrpanu gomilom mediokritetskih tekstova? Možda ne odmah, ali jednom – da. To kako drugi pišu nije moj problem. Moj problem je što ja ne pišem bolje.
A kako pisati za ljude čija pažnja traje kraće od jednog scrolla na TikToku? Da li je dugačka, teška i subverzivna rečenica danas čin terorizma protiv modernog poretka gluposti?
– Pretpostavljam da misliš na moj kratki roman “Mađarska rečenica”. Da: ta knjiga nije u duhu vremena. Ona mu svojim stilom prkosi. Ja ne volim vrijeme u kojem živim. Prezirem ga. A opet: isto bih mislio za bilo koje drugo vrijeme u kojem bih bio prisiljen živjeti.
Taj prkos vremenu vidi se, prije svega, u jeziku koji je u medijima je postao sterilan, kastriran i sveden na infozabavu. Može li se istina uopšte izreći pristojnim i politički korektnim jezikom, ili je za nju danas potreban urlik, psovka ili radikalni cinizam?
– Ideja Apokalipse je u svojoj biti beskrajno optimistična, jer počiva na pretpostavci da istina, jednom kada je izgovorena, ima posljedice, pokreće lanac događaja. A šta ako je sveopšti gadluk u međuvremenu postao rezistentan na istinu? Šta ako gadluk na saopštenu istinu slegne ramenima i kaže; da, pa šta? I sve se samo nastavlja.
Mislim da je baš tako. Obrati pažnju na sljedeću činjenicu. Na sajtu američke vlade leže Epstein fileovi. Ono najgore je još uvijek sakriveno. Jedan od objavljenih dokumenata govori o svjedočenju po kojemu je Donald Trump imao seks sa djevojčicom od 13 godina koju je udario kada ga je, nehotice, ugrizla za penis. Ne postoje posljedice toga. Taj čovjek u ovom trenutku ubija nevine ljude, između ostalog i djevojčice u Iranu. A moćni, “napredni” i “demokratski” mu se klanjaju.
Istina da je Izrael počinio genocid u Gazi nije skrivena – ali nema posljedica te istine.
Stoga ja mislim ovako. Ideja da iza moći stoji – pa makar i zao – razum, čini mi se odveć optimističnom. A što ako je posrijedi ovo: što ako je sama jezgra poretka i stvarnosti psihotična? Što ako ključ tumačenja poretka nije ništa zdravorazumsko, nego psihopatsko?
Takva slika svijeta teško može proizvesti optimizam. Tvoj tekst je precizan, ali i duboko melanholičan. Da li je cinizam za tebe štit od razočaranja ili jedini preostali oblik intelektualnog poštenja u svijetu koji prodaje lažni optimizam?
– Moj dobar prijatelj i briljantni pisac Aleksandar Bečanović rekao mi je ovako: Benjamin kaže da je svaki uspon fašizma znak propale revolucije. Onda je i ovako: ironija i sarkazam su znak propale melodrame, propale ljubavi.
Takve ironije često nastaju upravo tamo gdje trauma nikada nije do kraja razotkrivena. Fenomen Sarajevo safarija godinama je balansirao između urbane legende i potisnute traume, a danas ponovo ulazi u javni prostor kroz istrage, svjedočenja i knjige — uključujući i tvoj roman koji uskoro izlazi. Šta bi za društvo bilo pogubnije: da se istina nikada do kraja ne utvrdi ili da se utvrdi, a da ni ovaj put ne proizvede nikakvu pravdu ni političku posljedicu?
– Jasno ti je iz onoga što sam već rekao: ono drugo. A nema sumnje da će baš tako i biti.
U tvom novom romanu glavni likovi su kreatori našeg užasa, ali “Safari u Sarajevu” je više od puke optužnice. Da li je to priča o ratu koji se dogodio — ili o svijetu koji je pokazao da može proizvesti takav zločin, preživjeti ga bez katarze i nastaviti dalje kao da se ništa suštinski nije promijenilo?
– Znaš onu “pametnu” misao koja kaže: nasilje nikada nije ništa riješilo. U stvarnosti je drugačije: nasilje je jedino što je ikada išta riješilo. Moć se uvijek konstituiše i održava nasiljem. Moć je vrlo zainteresovana za to da vaš otpor uvijek bude miran, takoreći civilizovan. Ali čekaj: i civilizacije počivaju na nasilju, mnooooogo nasilja.
Da se razumijemo: pod nasiljem ne podrazumijevam isključivo oružani otpor – ponekad je oružani otpor najgluplji i najmanje nasilan način. Naprotiv: ima mnogo načina da se bude nasilan. Svaki otpor zlu je nasilje: Božansko nasilje.
Krug se zatvara
Svijet se i dalje raspada tiho, između dvije vijesti i dva gutljaja kafe. U tom procjepu, gdje Apokalipsa znači samo raskrivanje, ostaje još jedino pitanje: hoćemo li barem imati dovoljno stila da pogledamo u ono što smo otkrili, ili ćemo, u onoj bijednoj nadi da će nas poštedjeti, nastaviti pokorno pridržavati muda razbojniku dok nas siluje?
U međuvremenu, neko je već rekao da treba spustiti tenzije.
