“Arhitektura u mom kvartu: šetnja kroz sarajevsku modernu (1918 – 1940)” je višegodišnji istraživačko-edukativni program Nacionalnog komiteta ICOMOS u Bosni i Hercegovini, pokrenut 2018. godine povodom Evropske godine kulturnog naslijeđa. Podržan od Federalnog ministarstva kulture i sporta, ovaj ciklus narativnih šetnji afirmiše, dokumentuje i približava javnosti arhitektonsko naslijeđe moderne u Sarajevu – perioda kada su domaći arhitekti, poput Reufa i Muhameda Kadića, Jahiela Fincija te drugih, hrabro tkali evropsku modernu u balkansku topografiju, stvarajući urbane vile, škole i sirotišta koja danas čekaju revitalizaciju. Predvođen prof. dr. Elšom Turkušić-Jurić i dr. Aidom Murtić, program nije samo edukativan – on je pokret za buđenje svijesti o naslijeđu koje pati od zapuštenosti i urbanog pritiska, jačajući ulogu lokalne zajednice u očuvanju prostora.
Svake godine nove rute otkrivaju dio grada: od osmanskih mahala do socijalističkih blokova, ali srce je u moderni, gdje se čovjek vraća u centar arhitekture – humana mjera, funkcionalizam i autentičan internacionalizam. Besplatne šetnje, s arhitektonskim mapama u rukama, pozivaju građane svih generacija da vide svoj kvart ne kao pozadinu, već kao živi arhiv ideja koji gradi identitet i socijalnu koheziju.
U 2025. godini, program ulazi u 6. fazu, fokusiranu na istraživanje i popularizaciju naslijeđa kroz terenska i arhivska istraživanja, saradnju s partnerima i kreiranje arhitektonske mape – sa šetnjom zakazanom za 20. decembar 2025. Dok Sarajevo slavi kao evropska destinacija po izboru National Geographica, ova faza podiže svijest o zaštiti i interpretaciji naslijeđa, jačajući njegovu ulogu u savremenom urbanom životu.
Program obuhvata šest ključnih ruta, svaka s brošurom koja prikazuje ključne objekte, arhitekte i ambijente, omogućavajući samostalno istraživanje ili vođene ture.
Ruta A: Koševo I – Đžidžikovac – Mejtaš I – Penje se obroncima Koševa kroz stambene zone s vilama i školama, ističući adaptaciju moderne na padinsku topografiju; ključni objekti uključuju rane realizacije, među ostalim, Dušana Smiljanića i Helen Baldasar, s fokusom na funkcionalne prostore za stanovanje i obrazovanje.
Ruta B: Skenderija most – Latinska ćuprija – Vodi kroz središnje mostove i urbane zone Skenderije, otkrivajući stambeno-poslovne zgrade i vile koje spajaju Miljacku s modernim urbanizmom. Ističe se rad Muhameda i Reufa Kadića, s naglaskom na staklene fasade i ravne krovove.
Ruta C: Vijećnica – Veliki park – Kreće od ikonične Vijećnice prema parku, prolazeći kroz javne i stambene objekte koji odražavaju društvenu ulogu moderne; uključuje škole i sirotišta, poput onih koje je dizajnirao Mate Baylon, s higijenskim inovacijama i zelenim ambijentima.
Ruta D: Marijin Dvor – Crni Vrh – Istražuje prelazak iz centralne gradske matrice prema obroncima Crnog Vrha, gdje se međuratna moderna ogledala u stambeno-poslovnim zgradama i vilama koje su nastajale u dodiru s prirodnim padinama. Ključni primjeri obuhvataju realizacije arhitekata poput Muhameda i Reufa Kadića, Mate Baylona, Isidora Reisa, Franje Lavrenčića…, čiji su projekti oblikovali vizure Marijinog Dvora i stambene kolonije Crni Vrh. Ova ruta otkriva dva različita modernistička ritma – urbani, blokovski Marijin Dvor i intimnije, ozelenjene ambijente Crnog Vrha – pružajući uvid u način na koji se sarajevska moderna prilagođavala topografiji, svjetlosti i novim idejama stanovanja.
Ruta E: Koševo – Skenderija – Drvenija – Disperzna ruta koja se spušta s obronaka Bjelava preko Alipašine ulice, prolazi kroz guste modernističke blokove Skenderije i nastavlja prema Drveniji. Ključni objekti na ovoj ruti uključuju Osnovnu školu Musa Ćazim Ćatić (1931), djelo arhitekte Mate Baylona, zatim vile Kušan, Mandić i Bokunić, te stambeno-poslovnu zgradu Penzionog fonda arhitekata Muhameda i Reufa Kadića. Fokus rute je na urbanim transformacijama, promjenama namjene i izazovima održavanja, koji zajedno otkrivaju kako se modernističko naslijeđe prilagođava savremenim potrebama i pritiscima grada.
A Ruta F, kao srž ove faze i jedina preostala, vodi nas naredne subote sjevernim obroncima grada: kroz naselja Višnjik, Bjelave, Mejtaš, Podhrastovi, Kovači i Mihrivode, uz ulice Muse Ćazima Ćatića, Logavinu, Sagrdžije i Safvet-bega Bašagića. Ovdje, na padinama gdje se gravitacija susreće s nebom, otkrivamo stambene tipologije koje poštuju prirodu: kuće s vrtovima, urbane vile i najamne zgrade pod pritiskom današnjeg razvoja.
ICOMOS BiH u nastavku detaljno objašnjava projekte, kontekst i Rutu F:
Bilo da se realizuje kao cjelovita šetnja ili u odabranim segmentima, Ruta F nudi iskustvo kretanja kroz padinske dijelove grada koji se pod pritiskom iskorištenja lokacijskih prednosti danas užurbano mijenjaju. Razne tipologije stambenih objekata, s vrtovima ili manjim dvorištima, karakteriziraju ovu rutu: kuće, vile, urbane vile i najamne stambene zgrade. Posebno se ističe vila Kopčić (55) – smjela primjena stubova na kojima leži kubus sa prozorskim trakama koja je rezultirala skladnim modernim oblikovanjem regionalne arhitekture.
Unutar rute nalaze se tri osnovne škole u upotrebi, dvije građene izvorno kao školski objekti (43, 60) i jedna kao internat (28). Osnovne škole Mula Mustafa Bašeskija (43) i Saburina (60) predstavljaju vrijedne primjere javnih objekata postavljenih unutar tkiva stambenih zona (mahala), oblikovane težnjom za stvaranjem optimalnih učioničkih prostora primjenom novih higijenskih standarda.
Šegrtski dom, odnosno internat društva Hurijet (danas OŠ Alija Nametak) (28), također je imao uzorno prostorno orijentisane boravišne i radne prostore. Dva objekta originalno su građena kao sirotišta: vakufsko sirotište Podhrastovi (danas Klinika za plućne bolesti) (32), te sirotište Egipat (danas Samostan družbe sestara) (12).
Arhitekt Reuf Kadić prednjači po broju i raznovrsnosti tipologija realizovanih objekata na ovoj ruti (28, 32, 39, 40, 44, 47, 55). Tri stambena objekta realizovao je u koautorstvu s bratom Muhamedom Kadićem (39, 40, 55). Na ruti se nalaze još i realizacije nekih od prominentnih imena sarajevske moderne: Dušan Smiljanić i Helen Baldasar (12), Mate Baylon (38), kao i Dušan Grabrijan (30) kojeg poznajemo i kao teoretičara arhitekture. Za veliki broj objekata je bilo teško utvrditi autore i tačno vrijeme gradnje, što ostaje kao istraživački posao koji svakako treba nastaviti.
Mnogi od objekata iz perioda moderne na ovoj ruti su višestruko mijenjani i izgubili su svoju prepoznatljivost. Zapuštenost i neodgovarajuće održavanje generalna su ocjena stanja objekata iz ovog perioda. Njihovo identificiranje i mapiranje unutar matrice današnjeg grada doprinos je kojim NK ICOMOS u BiH nastoji povećati svijest o stilskoj raznolikosti i bogatstvu naslijeđa različitih historijskih epoha u Sarajevu.
Međuratna arhitektura u Sarajevu
Arhitektonska ostvarenja ovog perioda su u kvantitativnom smislu mala, dok su u kvalitativnom vrlo vrijedna. Arhitekti, koji su ih ostvarili, začetnici su avangardnih ideja na polju kulture, obrazovanja i graditeljstva i moderne arhitektonske misli na ovim prostorima.
U tom periodu Bosna i Hercegovina, sa ostalim zemljama Južnih Slovena, nalazila se u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se od 1929. do 1945. godine nazivala Kraljevina Jugoslavija. U ovom relativno kratkom periodu Monarhije, privredno-ekonomski i kulturni život se veoma sporo odvijao u BiH, pa je uglavnom ostala ruralna zemlja bez većih urbanih intervencija i izgradnje značajnih državnih i javnih institucija. Međutim, ono što je većim dijelom izgrađeno je, svakako, nagovještaj jedne nove arhitekture. Evidentna je brojnost stambene arhitekture, urbanih vila i stambenih najamnih zgrada. Glavni nosioci građevinskih poduhvata su bili privatni poduzetnici (bogati građani), a zatim institucije poput (nacionalnih i vjerskih) kulturno-prosvjetnih društava, zadruga, zadužbina i vakufa.
Kultura konkursne procedure prilikom odabira i izgradnje objekata je bila više nego zastupljena, što je zasigurno dodatno omogućilo lakše prihvatanje novih tendencija u graditeljstvu. Tadašnji evropski poticaji suvremenog gledanja na arhitekturu i kulturu svoju adekvatnu konkretizaciju i realizaciju su pronašli zahvaljujući domaćim arhitektima školovanim u srednjoeuropskim centrima. Oni su djelujući u kasnim 20-im i 30-im decenijama proteklog stoljeća nastojali njegovati arhitekturu koja u centar svog interesovanja postavlja čovjeka i njegove suvremene potrebe, iznad bilo kakvih historicističkih ili pseudofolklorističkih ideja. Svojim projektima razvili su novitete u domenima: arhitektonske forme, prostorne estetike i organizacije prostora. Zahvaljujući novim tehnološkim dostignućima, primijenjuju se: armiranobetonske konstrukcije, staklene fasade, veći prozorski otvori, ravni krovovi, klimatizacija, primjena skeletnog sistema umjesto sistema podužnih zidova i sl. Dosljednost u autentičnosti izraza internacionalizma i funkcionalizma u arhitekuri, usklađenog mjerilom i proporcijama ambijentu, glavna je odlika međuratne aritekture Sarajeva. Ostvarena kultura stanovanja, prema svom kvalitetu je vanvremenska i najzačajniji je doprinos ovog perioda u razvoju bh. arhitekture i društva. Sarajevska moderna je tako našla svoje mjesto u internacionalnim arhitektonskim i kulturnim kretanjima međuratnog perioda.
Misija projekta “Značenja graditeljskog naslijeđa 20. stoljeća u Sarajevu”
Nacionalni komitet ICOMOS u BiH ovim projektom nastavlja promoviranje graditeljskog naslijeđa arhitekture 20. stoljeća u Bosni i Hercegovini. Iako je vrlo raznoliko i bogato, ovo naslijeđe još uvijek je nedovoljno prezentirano i istraženo. Ostvarenja iz ovog perioda se u našem društvu i struci najmanje vrednuju i ne prepoznaju kao zajednička vrijednost neophodna za nadgradnju kulturološkog i urbanog identiteta. Značajni radikalni pomaci u modernoj arhitektonskoj misli započinju u međuratnom periodu u Sarajevu (1918 – 1940). Graditeljsko naslijeđe ovog perioda iskreno prezentuje duh vremena u kojem su nastali evropski avangardni pokreti i škole. Ovaj uticaj je neosporan na društveno-gospodarska, kulturološka i umjetnička strujanja u Bosni i Hercegovini, a pitanja koja su njihovi protagonosti postavili aktualna su i danas.
Implementacija projekta “Svijest o prostornim vrijednostima lokalne zajednice”
Grad je složeno i dinamično tkivo. Sarajevo je u historijskom i arhitektonskom pogledu izrazito heterogen grad sa naglašenom tendencijom ka prostornom skladu – na samo jednom malom prostoru može se vidjeti toliko različitih prostornih izraza i zanimljivih oblikovnih cjelina vrijednih pažnje. Graditeljstvo 20. stoljeća ponudilo je slobodu kreativnog izraza, te na raznolike načine preoblikovalo pojedine četvrti i ulice. Forme koje su tada nastale i priče o kontekstu u kojem su stvarane danas su zaboravljene. Građani često nisu svjesni da u svojoj ulici, u svom komšiluku, prolaze pored vrijednih objekata i kompleksa. Svijest o prostornim vrijednostima lokalne zajednice treba njegovati svakodnevno kako bi jasno podražavala kulturološku slojevitost naslijeđenih urbanih cjelina.
Projekt se bazira na utvrđivanju arhitektonskih ruta ili šetnji gradskim četvrtima kroz mapiranje i valorizaciju objekata iz međuratnog perioda ili moderne u Sarajevu. Odabir šetnje kao formata komunikacije nije slučajan. Prostorni pokret i susret s vizualnim reperima, za razliku od forme predavanja ili publikacije, značajno utiču na kvalitetu interpretacije i percepcije okruženja.
Cilj kvalitetno upravljanje lokalnim prostorom
Vrednovanje ostvarenja iz perioda moderne u Sarajevu može promijeniti našu dosadašnju percepciju kulturne historije grada i njegove budućnosti: arhiviranje i mapiranje objekata moderne koje trenutno nema svoje mjesto u kulturnom i javnom životu grada; povezivanje graditeljskog naslijeđa i stanovništva kroz jačanja uloge lokalne zajednice u odlučivanju u načinima i vrstama upravljanja (gradskim) prostorom; poboljšanje i obogaćivanje kvaliteta življenja u stambenim četvrtima, samim time i gradskog kulturnog života; kontekstualizacija ranog graditeljskog naslijeđa 20. stoljeća u BiH unutar evropskog kulturološkog konteksta.
Vizija projekta “Prostorni i lokalni identitet”
Jačanja lokalne samosvijesti i socijalne kohezije kroz razvoj osjećaja pripadnosti određenom prostoru, čiji karakter i vrijednosti korisnici sami postepeno otkrivaju. Životno iskustvo pojedinca, grupe ili zajednice, čini determinantu ovog istraživačkog projekta jer će time apstraktni funkcionalni prostor četvrti postati simboličko i značenjsko mjesto svakodnevne prakse.
