Gornji Zapući je bilo jedno od onih sela koja se pojave u predizbornim govorima kao mitska mjesta: “Tu ćemo obnoviti”, “Tu ćemo ulagati”, “Tu ćemo otvoriti fabriku”. A čim prođe izborna noć, selo se vrati na svoju prirodnu poziciju — između kategorija “neperspektivno” i “nije hitno”.
Sunce u Gornjima Zapućima dolazilo je samo utorkom i petkom. Valjda i ono ima kriterije. U ponedjeljak se odmara, u srijedu ide negdje gdje je veselije, četvrtkom mu mrsko, a vikendom radi samo za bogatije kantone.
Selo je imalo sve što volimo navesti u “strategijama razvoja ruralnih područja”: školu bez đaka, dom kulture bez kulture i put koji se svake jeseni svodio na blato u tri nijanse. Kafana Zadnja nada bila je jedina jaka institucija u selu — radila je bez dana pauze, rukovodila lokalnom psihijatrijom i budžetom, i jedina je držala socijalni mir.
Onda je krenuo egzodus, naš najuspješniji domaći izvoz.
Mladi su otišli “učiti jezik”, što je kod nas univerzalni kod za “ne želim više jezikom psovati život svaki put kad nestane struje”. Srednji su otišli jer im je dosadilo hvatanje Wi-Fi signala na vrhu kruške pored groblja. Stariji su ostali, jer neko mora čuvati ruševine, običaje i poreze.
Na kraju, Gornje Zapuće su čuvali samo dedo Meho, nana Fata i ovan koji je umislio da je pas, pa je lajao na poštara. Poštar se nije ljutio — dolazio je jednom u tri mjeseca i svaki put se pitao šta je gore: ovan koji laje, ili država koja još naplaćuje porez mjestu koje postoji samo u katastru.
Kad su ih djeca iz Njemačke konačno preselila u grad, u neboder na dvanaesti sprat, Meho je u stan unio tri svetinje: sjekiru, suhe šljive i tri litre rakije koja može otopiti i asfalt i tugu.
Vidjevši centralno grijanje, Meho se zadever’o:
“Ovo ti, sine, nije grijanje. Ovo ti je jedan produženi topli vazduh za gradsku raju. Grijanje je kad cijepaš drva dok ti se duša znoji”.
U gradu, ali u duši još u Zapuću, Meho je svakog dana pravio novu verziju svog izgubljenog sela. Pred zgradom, oko betonske klupe koju je smatrao “avlijom”, okupljale su se komšije — većinom iz nekih svojih zapuća, rasutih širom Balkana, koji su se u gradu pretvorili u narodne pjesme na čekanju.
I tu počinje velika mitologija balkanske periferije, ona koja se rađa tek kad se od nje ode.
Meho svake večeri priča: “U Zapuću je jabuka bila k’o djetinja glava! Zagrizeš jednom, ne jedeš tri dana. Voda? Popiješ gutljaj, odmah ti se dioptrija vrati, ne treba ti više optika. A snijeg? Bolan, to je bio snijeg… mekan, mirisao na vaniliju. Da mi je samo dan tog snijega ovdje, ne bih trebao klimu”.
Fata sve potvrđuje klimajućom glavom žene koja zna da je pola toga izmišljeno, ali zna još bolje da istina nikad nije spriječila dobru priču: “Naše krave, Meho, reci im…, naše krave su petkom davale čokoladno mlijeko”.
– Nisu baš davale…
– Nisu, ali dobro zvuči. A ovo iz tetrapaka… to, bolan, sama obojena voda.
U stvarnosti, Meho i najbliži komšija iz Zapuća deset godina nisu pričali zbog dvije stope međe. Ali u legendi koju prepričava na klupi ispred solitera — oni su bili braća po zemlji, po rani, po rakiji.
To je, uostalom, suština svih naših balkanskih bajki: što smo dalje od istine, to nam je toplije oko srca.
I pouka, naravno, nije za Mehu. Meho svoju istinu zna. Pouka je za sve one koji prave strategije i pišu reforme koje nikad ne siđu s papira: Ne nestaje selo zato što nema ljudi. Nestaje zato što ga niko ne treba osim onih koji ga nose u grudima. A grudi, za razliku od budžeta, imaju memoriju. I srama. I nostalgije koliko hoćeš.
Upozorenje: Bajka sadrži elemente fantazije koji mogu uznemiriti realiste.
