U jednom malom, ali vječno neurednom kraju, zvanom Zavidovići, živio je Meša. Bio je običan čovjek, bez mnogo papira, bez mnogo zahtjeva. Običan čovjek, uvijek u istom problemu: kad god bi došao na šalter, rekli bi mu da mu nešto fali.
“A gdje je ovjereni pečat?”, pitala bi šalteruša. “A gdje je potvrda o potvrdi?”, nabrajala je pokušavajući otkinuti komad bureka koji se još pušio. A Meša bi samo slegnuo ramenima, prešao prstima preko čela, kao da se pitao kako i gdje je on to ponovo pogriješio.
Ali, jednog dana, Meša nije imao pojma da će njegova priča postati legendarna. Došao je na šalter, kao što je to činio hiljadu puta prije. Nosio je samo hrabro srce i osmijeh. Iako je znao da je papirologija neprijatelj broj jedan, bio je uvjeren da će ovaj put biti drugačije. Ništa mu nije moglo stati na put. Ispod ruke nije držao nijedan papir. Nije imao ni kopiju, ni original, ni potvrdu o postojanju potvrde.
I gle čuda – kad je došao na šalter samo mašući rukama, šalteruša je podigla pogled, zagledala se u Mešu, i… ništa nije rekla.
Prvi put u istoriji Zavidovića, šalteruša nije tražila papir… Nije tražila ni svjedoke, ni kumove, ni krvnu grupu, ni ručno vezeni dokaz da postojiš.
Samo je tiho rekla: “Meša… prođi”.
Meša je zinuo. Zavidovići su utihnuli. Pauci su prestali plesti mreže po hodnicima Opštine. Čak je i elektronski displej, koji obično pišti kad ne daš mito, počeo svirati neku čudnu, veselu melodiju.
Meša je prošao kroz šalter kao kroz čarobna vrata. Bez pečata, bez reda čekanja, bez ovjerene molbe za ovjeru molbe. Izašao je na drugu stranu gdje su ga dočekali ljudi koji su isto tako jednom davno pokušali predati papire – i nikad se nisu vratili.
Sad su živjeli u zemlji gdje ništa nije trebalo ovjeravati, gdje su svi vjerovali na riječ, i gdje su šalteri služili kao naslonjači dok piješ kafu.
I od tog dana, pričalo se:
Ako nekad vidiš čovjeka bez papira, znaj da je to Meša iz Zavidovića – onaj što je jedini u istoriji prošao bez još jednog papira.
Neki kažu da ga vlast još traži. Neki su tvrdili da je viđen posljednji put ispred pekare samo s računom od kifli. Drugi pričaju da su zbog Meše izmislili nove obrasce – P-12, potvrdu o potvrdi da ti ništa ne treba i uvjerenje o postojanju.
A oni najhrabriji dođu na šalter bez papira, u nadi… da će im se desiti bajka.
Upozorenje: Bajka sadrži elemente fantazije koji mogu uznemiriti realiste.
