Bakir Izetbegović večeras opet najavljuje “historijski trijumf” i povratak SDA u vlast, uz staru mantru o “mudrosti naroda” i novom “probosanskom bloku”. To zvuči poznato. Prepoznatljivo. I — potrošeno.
Jer iza velikih riječi stoji jednostavna činjenica: SDA je skoro tri decenije bila centralna politička sila, a rezultat tog kontinuiteta nije modernizirana država, nego zamrznut sistem u kojem su obećanja stalno nova, a problemi stalno isti.
Naslijeđena vlast u republici, ne u monarhiji
Bakir Izetbegović nije došao na čelo SDA kao političko iznenađenje, nego kao nasljednik. Stranku je preuzeo od oca, Alije Izetbegovića, u maniru koji više podsjeća na srednji vijek nego na savremenu demokratiju.
U zemlji koja se formalno zalaže za evropske standarde, dinastička politika je normalizirana. I to je postalo pravilo, ne izuzetak.
“100.000 radnih mjesta”: obećanje koje je otišlo autobusom
“Obećao sam 100.000 radnih mjesta i niko mi nije vjerovao”, kaže Izetbegović.
Istina je okrutnija:
desetine hiljada ljudi su u tom periodu napustile Bosnu i Hercegovinu. Ne zbog avanture. Nego zbog nepostojanja posla, perspektive i povjerenja.
Ako je neko “riješio” tržište rada, onda je to riješio tako što je radna snaga izvezena, a ne zaposlena. To nije ekonomski uspjeh. To je demografski poraz.
“Rješenja za sve probleme” — osim za korupciju
Izetbegović tvrdi da je “SDA imala rješenja za svaki problem”. Ako je tako, onda je legitimno pitati:
zašto su ključni problemi ostali neriješeni?
U vrijeme SDA vlasti:
- korupcija je postala sistemska
- institucije su privatizirane stranački
- pravosuđe je reagovalo sporo, često selektivno
Simbol tog perioda je slučaj Fadil Novalić, bivšeg premijera Federacije BiH, pravosnažno osuđenog u aferi “Respiratori”. To nije incident. To je obrazac.
Porodični krug moći i skandali bez odgovornosti
Ni porodični krug nije bio imun na kontroverze. Sebija Izetbegović, supruga Bakira Izetbegovića, godinama je bila u središtu afera — uključujući ozbiljne optužbe i sudske sporove vezane za akademsku dokumentaciju i upravljanje zdravstvenim institucijama.
Bez obzira na epilog, politička odgovornost nikada nije preuzeta. U SDA modelu, kritika se tumači kao napad na narod, a ne kao zahtjev za odgovornošću.
Mostar, Dodik i mit o “velikim rješenjima”
Izetbegović se hvali da je “riješio” Mostar i probleme s Dodikom.
Realnost je jednostavnija:
- Mostar je dobio izbore, ali ne i funkcionalno upravljanje
- Dodik je jači nego ikad u vlastitom entitetu
Ako su to “rješenja”, onda je kriterij opasno nizak.
“Historijski trijumf” ili historijski déjà vu?
Najava “historijskog rezultata” zvuči kao povratak u beskonačnu petlju:
iste parole, isti ljudi, isti izgovori.
Problem nije u tome što SDA želi vlast. To je legitimno.
Problem je što nakon 30 godina nema moralno pravo da se ponaša kao opozicija vlastitoj prošlosti.
Zaključak: Država nije privatno naslijeđe
Bosna i Hercegovina nije porodična firma.
Nije stranački plijen.
Nije eksperiment koji traje tri decenije bez evaluacije.
Ako je “mudrost naroda” zaista ključ, onda ona počinje odbacivanjem politike naslijeđa, lažnih obećanja i vječne nekažnjivosti.
Sve ostalo je — bljak.
