Bosna i Hercegovina možda nije favorit Svjetskog prvenstva.
Možda nas Opta ne vidi visoko.
Možda superkompjuteri još nešto računaju.
Možda kladionice imaju svoje procente.
Ali u jednoj kategoriji smo već ozbiljno zaprijetili svima:
navijačka himna.
Pjesma “I am from Bosnia, take me to America” benda Dubioza Kolektiv stigla je i do BBC Radija, gdje su je voditelji predstavili kao bosanski pokušaj da se Shakira skine s trona velikih mundijalskih pjesama.
I naravno da je bolja.
Ne zato što treba praviti lažno takmičenje između Dubioze i Shakire.
Nego zato što ova pjesma ima ono što se ne može kupiti u FIFA marketinškom odjelu:
haos, dušu, humor, dijasporu, ironiju i onaj naš osjećaj da je život katastrofa, ali će se nekako zapjevati.
Dubioza zna ono što velike himne često zaborave
Velike službene himne turnira često imaju isti problem.
Previše su uredne.
Previše su producirane.
Previše su napisane da se svide svima.
I onda, baš zato, često ne pripadaju nikome.
Dubioza radi suprotno.
Ona ne pokušava zvučati globalno tako što briše svoje porijeklo.
Ona postaje globalna upravo zato što je toliko bosanska.
“I am from Bosnia, take me to America” zvuči kao navijačka šala koja je slučajno pobjegla iz zemlje i završila na BBC-u.
A to je možda najbolji mogući opis naše reprezentacije pred Mundijal.
Niko nas ne zna tačno objasniti, ali kad krene ritam, svi se okrenu.
Ovo nije samo pjesma, nego stanje nacije
Svaka dobra navijačka pjesma mora imati refren koji ljudi mogu zapamtiti.
Ali ova ima nešto više.
Ona nosi taj bosanski osjećaj između ozbiljnosti i cirkusa.
S jedne strane, odlazak na Svjetsko prvenstvo je velika stvar.
S druge strane, naš narod ne zna radost izraziti sterilno.
Kod nas se sve mora malo prevrnuti, nasmijati, opsovati u sebi, zagrliti nekoga i napraviti od toga viralni materijal.
Dubioza je tačno pogodila taj nerv.
Nije napravila patetičnu pjesmu o zastavi i suzama.
Napravila je pjesmu koja kaže: evo nas, došli smo, malo smo ludi, malo smo ranjeni, malo smo smiješni, ali nas ne možete ignorisati.
I to je Bosna u najkraćem.
BBC je samo potvrdio ono što dijaspora već zna
Britanci su, izgleda, oduševljeni energijom pjesme.
Ali Bosanci širom svijeta su to znali odmah.
Posebno dijaspora u Americi.
Jer “take me to America” nije samo fora.
To je čitava generacijska priča.
Amerika je za mnoge Bosance bila izbjeglička destinacija, novi početak, daleka adresa, aerodrom, rodbina, posao, nostalgia i druga kuća koja nikada nije potpuno zamijenila prvu.
A sada se Mundijal igra upravo tamo.
BiH ide u Ameriku.
Džeko, Barbarez, Zmajevi, navijači, Chicago, St. Louis, dijaspora, zastave, djeca rođena tamo koja pjevaju pjesmu zemlje iz koje su im roditelji otišli.
Teško je smisliti bolji soundtrack za takav trenutak.
Bolja od Shakire? Pa, za nas jeste
Shakirina “Waka Waka” ostaje velika mundijalska pjesma.
To niko normalan ne spori.
Ali za Bosance, Dubioza ima prednost koju Shakira ne može imati.
Ona nas poznaje iznutra.
Poznaje naš apsurd.
Našu muku.
Naš humor.
Našu potrebu da od tragedije napravimo ritam, a od čekanja na aerodromu nacionalnu filozofiju.
Zato je ova pjesma za nas bolja.
Ne mora biti tehnički veća.
Ne mora biti komercijalno jača.
Ne mora imati globalni budžet.
Dovoljno je da ima ono što ima: osjećaj da je neko konačno snimio ono što smo mi već nosili u glavi.
Bosna je možda već osvojila navijački dio Mundijala
Na terenu ćemo vidjeti.
Grupa je tu.
Protivnici su tu.
Statistike nas opet mjere, spuštaju, podižu, računaju i guraju u svoje modele.
Ali van terena, Bosna ima nešto što se teško pravi na silu.
Ima priču.
Ima dijasporu.
Ima emociju.
Ima pjesmu koja nije nastala kao korporativni proizvod, nego kao bosanski haos koji pleše.
BBC je to primijetio.
Britanski navijači su to primijetili.
Internet je to primijetio.
I sad više nije samo naša interna fora.
Sad svijet sluša.
Zaključak: neka Shakira oprosti, ali Dubioza ide u Ameriku
“I am from Bosnia, take me to America” možda neće biti službena himna Mundijala.
Ali za nas ne mora ni biti.
Dovoljno je da bude naša.
Dovoljno je da je pjevaju navijači.
Dovoljno je da je BBC pusti i kaže da BiH pokušava skinuti Shakiru s trona.
Dovoljno je da se ljudi smiju, skaču, dijele snimke i odjednom navijaju za zemlju koju prije mjesec možda nisu ni znali smjestiti na karti.
To je moć pjesme.
To je moć Dubioze.
I to je Bosna u svom najčudnijem, najživljem i najneuništivijem izdanju.
Mi možda ne znamo uvijek napraviti državu kako treba.
Ali kad treba napraviti pjesmu koja će objasniti cijeli naš haos svijetu — tu smo, brate, svjetska klasa.
