U Evropi se često govori o suživotu, integraciji i multikulturalnosti. Rjeđe se, međutim, pogleda kako to izgleda u praksi, bez velikih riječi i političkih slogana. Beč je u tom smislu zanimljiv primjer – ne zato što je savršen, nego zato što je realan.
Prema podacima za 2024. godinu, Beč je grad u kojem žive desetine nacionalnosti, sa snažnim migracijskim slojevima nastajalim decenijama. Austrijski državljani čine većinu, ali struktura grada pokazuje koliko je identitet savremene evropske metropole složen i višeslojan.
U Beču danas živi 1.295.341 državljanin Austrije, ali odmah iza njih slijede velike zajednice ljudi porijeklom iz regije i svijeta: Srbija (76.512), Njemačka (59.656), Sirija (52.986), Turska (46.730), Poljska (44.743) i Rumunija (43.173). Tu su i Ukrajinci (36.116), Mađari (29.003), Hrvati (27.529), Bugari (23.334) i Afganistanci (22.342).
🇦🇹 Stanovništvo Beča prema državljanstvu (2024) (broj stanovnika)
🇦🇹 Austrija — 1.295.341
🇷🇸 Srbija — 76.512
🇩🇪 Njemačka — 59.656
🇸🇾 Sirija — 52.986
🇹🇷 Turska — 46.730
🇵🇱 Poljska — 44.743
🇷🇴 Rumunija — 43.173
🇺🇦 Ukrajina — 36.116
🇭🇺 Mađarska — 29.003
🇭🇷 Hrvatska — 27.529
🇧🇬 Bugarska — 23.334
🇦🇫 Afganistan — 22.342
🇧🇦 Bosna i Hercegovina — 21.760
🇷🇺 Rusija — 17.981
🇸🇰 Slovačka — 17.246
🇮🇹 Italija — 13.866
🇲🇰 Sjeverna Makedonija — 10.800
🇮🇷 Iran — 9.688
🇨🇳 Kina — 8.276
🇨🇿 Češka — 4.713
🇮🇳 Indija — ~11.500
Posebno je zanimljivo da Bosna i Hercegovina, s 21.760 državljana, ostaje stabilno prisutna u gradu već decenijama – ne kao nova migracija, nego kao ukorijenjena zajednica. Uz njih dolaze i Rusi (17.981), Slovaci (17.246), Italijani (13.866), građani Sjeverne Makedonije (10.800), Irana (9.688), Kine (8.276) i Češke (4.713), dok se broj državljana Indije procjenjuje na oko 11.500.
Ove brojke same po sebi ne znače harmoniju. One ne govore da je sve idealno, niti da konflikata nema. Ali govore nešto drugo, važnije: da grad funkcioniše ne uprkos različitostima, nego kroz njih. Beč nije laboratorija tolerancije, nego administrativno, ekonomski i kulturno organizovan prostor u kojem se svakodnevni život mora odvijati – bez obzira na porijeklo.
Za razliku od balkanskih narativa, gdje se suživot često tretira kao krhka iznimka ili nametnuta obaveza, ovdje je on rezultat rutine: škole rade, javni prevoz funkcioniše, institucije ne pitaju za prezime prije nego za dokument. Nema velikih lekcija – samo sistem.
Beč zato nije primjer savršenstva, nego primjer mogućnosti: da različiti identiteti mogu dijeliti isti prostor bez potrebe da se stalno dokazuju ili opravdavaju. Ne zato što se vole, nego zato što grad mora živjeti.
