Beč i Sarajevo su odavno u istom kadru: 28. juni 1914. – automobil, most, pucanj. Beč odgovara ultimatumom, a Balkan ulazi u stogodišnje podrhtavanje. Večeras, Bečlije opet “u gostima”, ali samo na semaforu: Vienna naspram KK Bosna, parket umjesto kaldrme, sirena umjesto plotuna, rezultat umjesto ultimatuma. Jedan grad koji je nekad bio centar carstva i jedan koji je bio prag istorije opet dijele istu liniju bacanja.
Franz Ferdinand je nekad bio povod da se svijet prekomponuje, večeras je marginalija, dok bijesni grad na amfetaminima na trenutak vjeruje da se istorija može prepisati u koš-razliku plus 3. I negdje između te dvije slike – Sarajevo, kao uvijek: mjesto gdje se velike priče lome preko leđa malih života. Zetra bruji kao podzemna stanica. Bubnjevi s južne tribine raznose puls dvorane, zvuk sirene miješa se s ljepljivim vazduhom, a na parketu se hvata dah. Edin Salčinović i ja sjedimo visoko, u nekom mirnom ćošku tribine. Edin ima onaj prigušeni pogled – onaj koji više osluškuje nevidljivi ritam grada i utakmice, nego što ih aktivno posmatra.
Ispod nas – Vienna. Ime koje Sarajevo uvijek čita dvaput: danas je klub, juče je istorija. U romanu se jednom pominje Franz Ferdinand, večeras, kao da je sudbina dogovorila cameo: Beč je opet gost, ali ovaj put samo na semaforu. Niko ne pada, samo lopta – kroz obruč, kroz godine, kroz naše nervne završetke.
Na trenutak izgleda kao da je izašao iz vlastitog romana te se našao između ljudi koji psuju sudiji, a u sljedećem trenu grle neznance. Reflektori sijeku maglu dvorane kao skalpel stvarnosti. Jedan transparent treperi: “Bosna vječna”. Drugi, gotovo sarkastičan: “Još držimo liniju”. U tom ehu, između zvižduka i tišine, čuješ odjek romana “Bespotreban čovjek”: crna hronika pretvorena u kolektivnu molitvu, a parket u oltar na kojem se kratko vjeruje u preokrete.
“Edine, ovdje smo okruženi tom bukom i željom da dokažemo da još vrijedimo, a istovremeno, čitamo o ‘bespotrebnom čovjeku’. U tvom romanu, crna hronika prerasta u mitologiju svakodnevnice. Ako Beč i Sarajevo čitamo kao dva pola iste sudbine — centar i periferija, uzrok i posljedica — da li je tvoj roman svjesni pokušaj da se ta ‘imperijalna’ perspektiva preokrene? Da periferija postane narator, a centar samo kulisa? Drugim riječima: ako je Franz nekad bio povod za globalni narativ, ko je danas u Sarajevu autor svoje priče – mi, ili tuđi algoritmi?”
Zastane na trenutak, pa doda tonom koji jasno pokazuje da mu je ironija prirodnija od ideoloških deklaracija:
– Ako sam pisao o imperijalnim ili bilo kakvim političkim odnosima, onda je to bilo mimo jasne svijesti. Nisam imao namjeru okretati ikakve perspektive, ali ako neko knjigu vidi tako, ja tu ne mogu ništa učiniti. Ako se u ovom slučaju pod centrom misli na Evropu ili na sjeverni dio Evropske unije, onda je taj centar u knjizi prisutan, prije svega, kroz gotički horor i filozofiju apsurda i pesimizma. Pretpostavljam da diplomate iz prvog svijeta koje dolaze ovdje ne bi voljele da ih doživljamo kao pesimistične ljude koji pričaju priče o nadnaravnom užasu. Međunarodne rudarske kompanije ne bi voljele da ih doživljavamo kao eksploatatore. Svi oni se nameću kao ljudi koji nam pružaju šansu. Ali književnost često nema smisla za politiku i biznis, bavi se pričama i idejama, a priče i ideje lutaju kroz vrijeme i kulture.
U pričama se arogantni ljudi, koji vole šljivovicu i uče nas kako da demokratski mislimo, mogu pretvoriti u vampire ili reptile. O svemu tome u “Bespotrebnom čovjeku” nisam pisao. Nisam siguran da pravilno razumijem drugi dio pitanja, ono se, onako kako ga ja razumijem, ne odnosi na književnost. Čini mi se da su riječi priča i autor upotrijebljene umjesto riječi politika i politički akter, a za politiku stvarno nemam nikakvog talenta. Ako mene pitate, globalno najznačajniji događaj 1914. godine bio je objavljivanje romana “Golem” Gustava Meyrinka. Možda neko misli da je značajnije što je te godine objavljen “Tarzan među majmunima” Edgara Ricea Burroughsa, ali mene ta priča nikad nije kupila. Nekog ne zanimaju umjetničke knjige, mnogo mu je zanimljivije što je te godine ubijen nekakav austrijski nadvojvoda i to je uredu. A što se tiče priča, nije važno samo ko ih priča nego i na koji način ih priča, kome, zašto i kada, u kojim okolnostima… Sve je to zamorno i dosadno, a ne bi trebalo biti, ne znam kako ljudima uspijeva da razgovore o književnosti učine dosadnim.
Njegov odgovor više liči na intelektualnu diverziju nego na otpor: kao da pažljivo premješta težište s imperija i narativa na ono što ga stvarno zanima – na ideje, mitove i strukture priče. Prelazim na ritualni početak romana, o danu koji se ponavlja kao pokvaren sat.
“Bespotrebnog čovjeka” otvaraš ritualnim prizorom otuđenosti – dan koji se beskrajno ponavlja, redakcija zarobljena zadahom ustajale kafe i papira. Ali iza te prividne banalnosti nazire se puna težina čovjeka koji je zaboravio razlog vlastitog buđenja. Da li je to početak priče o iscrpljenosti epohe, o društvu koje je preumorno čak i da odglumi vjeru u smisao?
Kratko se nasmije, onim poluironičnim osmijehom čovjeka koji zna da pitanja o smislu najčešće plutaju između ontologije i apsurda – između racionalnog i onog što mu se otvoreno ruga.
– Ne znam. Ne znam šta bi bila vjera u smisao. Ako govorimo o vjerovanju u teološkom smislu, čini mi se da društvo nikada nije vjerovalo. Svete knjige u abrahamskim religijama insistiraju na tome, one vrve pričama o nevjernim i nevjernicima, iskušenjima, licemjerima itd. Društva koja su se realizovala kao teološka formirala su neke oblike vjerskih policija, inkviziciju, šerijatsku policiju, kako bi kažnjavala nevjernike i heretike. Ljudi toliko ne vjeruju da vrlo lako razviju vjerski fanatizam. To se događa u svim religijama. Međureligijski sukobi u Indiji pokazali su nam da i vegetarijanci mogu počiniti genocid. Ali možda ne govorimo o takvom vjerovanju. Možda se pitanje odnosi na osjećaj da je svijet smisleno mjesto. Ako je tako, onda mi se čini da je pristup smislu danas jednostavniji nego ikada prije.
Početkom prošlog stoljeća, ako ste htjeli da dignete glas protiv falangista, morali ste otići u Španiju i svoje stavove iskazati na frontu, čak i ako ste bili pacifist koji ne nosi oružje. Čini mi se da sam čitao neki roman Jeana-Paula Sartrea u kojem je lik u dilemi da li je smislenije otići u Španiju i boriti se protiv falangista ili zasnovati porodicu s ljubavnicom koja mu je upravo saopćila da je trudna. Takve dileme već su zastarjele. Nisam vidio izvještaje o internacionalnim brigadama u Gazi. Danas, ako želite dići glas protiv genocida u Gazi, egzodusa i istrebljenja Palestinaca, možete to učiniti i na ljetovanju, dovoljno je da se na plaži umotate u kufiju ili da na nekom crvenom tepihu razvijete palestinsku zastavu i podijelite fotografije na internetu. Ne morate se oružjem suprotstaviti IDF-u da biste se svrstali na pravednu stranu. Ako se borite za pravdu i pravedan svijet, zar se može reći da ne vjerujete u smisao? A ukoliko budućnost Gaze bude onakva kakvom je vidi Donald Trump, kufiju ćete na plaži moći nositi i na palestinskoj obali. Ljetujete u Gazi (all inclusive) i dižete glas protiv Izraela, koji je iz te Gaze istrijebio Palestince i pretvorio je u mondeno ljetovalište. Zar to nije smislenije od smisla? Naša biotehnološka civilizacija potpuno je podređena proizvodnji smisla. Dovoljno je samo znati opsluživati mašine.
Dok govori, ne prati više ni semafor na ekranu iznad terena. Kao da je dvorana na trenutak nestala, a ostala samo misao koja se spušta polako i bešumno, poput sjenke kasnog popodneva.
Tvoj uvod je mračan i uznemirujuće miran, nastavljam, kao kadar prije eksplozije. Kao da opisuje grad nakon što je prošla neka nevidljiva katastrofa, a ljudi nastavljaju po inerciji. Je li to Sarajevo, ili svako mjesto gdje se ljudi još prave da žive?
– Sarajevo možda nije veliki grad, ali je dovoljno veliko da ne bude jedno, tj. da bude sarajeva. Sarajevo u knjizi “Bespotreban čovjek” je imaginarni grad, imaginarno Sarajevo. Ali ja nikada nisam htio pisati o Sarajevu. Htio sam napisati priče koje su podjednako moguće ili nemoguće u Göteborgu, Antwerpenu, Sarajevu ili Durangu. Neki čitaoci ranijih verzija rukopisa sugerisali su mi na to da to nije dobro i da bi priče trebalo smjestiti u neki konkretan prostor. Kada sam odlučio da to uradim, morao sam odabrati prostor koji relativno dobro poznajem. Tako je u knjigu ušlo Sarajevo. Neke detalje iz stvarnog grada prenio sam u imaginarni kako bi se stvorio dojam konkretnog prostora. Ispostavilo se da su mnogim čitaocima ti kratki pasaži najzanimljiviji i najvažniji, na njima su bazirali i tumačenje knjige. Meni to nije važno. Zanimale su me slike koje nastaju upotrebom književnog jezika i estetski efekti koje proizvode. Recimo, pogleda kroz tramvajski prozor na automobil u kojem se voze dvije sjenke. U tome ima i prijetnje i jeze, dobro funkcioniše u priči. Proizvodi napetost. Nabijeno je slutnjom. Pokušavao sam uspostaviti čudne relacije i asocijacije između objekata po prirodi vidljivih i nevidljivih. Nisam se zanimao za objektivni svijet, nego za imaginaciju.
Dok priča o tramvajima, sjenkama i imaginaciji, oko nas prolaze ljudi koji snimaju svaku stepenicu, kao da su i oni dio nekog romana, samo mnogo lošije napisanog. I baš tu, u toj kakofoniji samodokazivanja, pitam: U vremenu kad svaka budala ima mišljenje i kameru, a važnost se prodaje na akciji, tri mišljenja po cijeni jednog, ti pišeš o bespotrebnosti. Dok influenseri proročki vedre, političari s mesijanskim kompleksom oblače, a narod sve zna najbolje, ti biraš prazninu. Je li to, u ovom vremenu hiperbitnosti, zapravo najradikalniji čin pobune?
– Nisam buntovnik, niti smatram da je moje pisanje akt pobune. Mislim da je zabunu izazvao naslov knjige, pa ljudi nerijetko misle da pišem o bespotrebnosti. A i taj naslov je došao kasnije, kada je knjiga već bila spremna za štampu. Postojao je niz objektivnih razloga zbog kojih smo morali promijeniti naslov pod kojim sam izdavaču poslao rukopis. S urednikom knjige Kenanom Efendićem dogovorio sam se da izdavač ponudi svoje prijedloge, a ja svoje. Pošto se na oba spiska našao prijedlog “Bespotreban čovjek”, nije nam trebalo mnogo vremena da se usaglasimo. Taj naslov dobro funkcioniše. Nakon jedne promocije prišla je neka gospođa i rekla: “Sve što ste pričali je lijepo, ali ja nisam došla zbog toga. Mene je mnogo iznervirao naslov kada sam vidjela plakat i došla sam da vam kažem da ljudi nisu bespotrebni”.
Da je ostao naslov pod kojim sam poslao rukopis, sigurno niko ne bi došao na promociju samo zbog toga što se iznervirao kada je vidio najavu. Moj naslov je bio više poetološki, sugerisao je na to da se knjiga naslanja na tradiciju književnosti zabave i šund literature. Sreća da smo ga promijenili. I to što sam knjigu nafilovao filozofijom pesimizma nema veze s pobunom, smatram da ima s poetikom, uvjeren sam da je knjiga spojena s literarnom tradicijom koja artikulira sumnju kao princip mišljenja. Naravno, ne mogu, niti želim uticati na to kako će je čitaoci razumijevati. Haris Imamović je, recimo, recenziju “Bespotrebnog čovjeka” naslovio “Knjiga koju bi trebalo zabraniti”. Pisao je da sadržaj knjige “daje dovoljno materijala za sudsku zabranu ili barem hajku zabrinute javnosti”, ali da u trenutku kada je objavljena njeni potencijalni cenzori nisu imali dovoljno društvene moći da bi se takvo nešto dogodilo. Tome bih dodao i da je u našem društvu umjetnička književnost dovoljno nevažna da bi je neko cenzurisao.
Dok spajam u glavi kako je naslov promijenio sudbinu rukopisa, Bosna je baš u tom trenutku, sredinom druge dionice, poboljšala odbranu, vezala seriju 11:0 i vratila se iz minusa. Kovačević, Halilović i Audige dižu tribine, a poluvrijeme stiže s tijesnih 40:38 za goste. U toj mješavini adrenalina i filozofije postaje još jasnije koliko njegovo pisanje stoji na rubu onoga što se kod nas smatra “dozvoljenim” – ne zato što provocira, nego zato što odbija igrati igru društvene važnosti. Kao da mu je stalo samo do priče, a sve oko nje – cenzure, hajke, naslovi – ostaje dekor.
Crna hronika u tvojoj knjizi postaje metafizička – kao da iz nje niče nova religija bola. Da li misliš da živimo u društvu koje više vjeruje u zločin nego u ljubav? Boga?
– Već sam rekao da mislim da živimo u društvu koje ne vjeruje. Razlika između nas i društava na ranijim tehnološkim stadijima je u tome što mi znamo da je čovjek biohemijska reakcija. Danas još samo fanatici od ljudi očekuju da vjeruju. Što se tiče zločina, u njega se ne može vjerovati. Prije svega, ne treba ga brkati s kriminalom. Kriminal je baziran na ekonomskoj organizaciji i funkcioniše kao paralelno tržište. Recimo, tržište kokaina. Roberto Saviano tvrdi da je u savremenom svijetu jedino još na tržištu kokaina moguća prvobitna akumulacija. Ali trgovinu kokainom možete legalizovati. Dakle, kriminal nije moralna kategorija ili nije samo to. Zločin jeste i zato ga ne možete legalizovati. Za genocid u Gazi možda nikada niko neće krivično odgovarati, ali svi znamo da je počinjen zločin. Za to vam ne treba sudska presuda. Ubistvo ne možete legalizovati. Silovanje ne možete legalizovati. Možete ignorisati, pretvarati se da se nije dogodilo, lagati i izbjeći zakonsku odgovornost, ali ćete i dalje biti zločinac. Pitanje zašto ljudi čine zločine staro je vjerovatno koliko i mišljenje, ali odgovor koji bi isključio sve ostale još nemamo.
Abrahamske religije su čovjeka definirale kao grešnika i zločinca. Pripovijest o prvim ljudima o njima nam ne govori skoro ništa osim da su, čim im se pružila prilika, prekršili jedinu božiju zabranu. O njihovim potomcima također znamo jako malo, o kćerima ništa, o sinovima samo da je jedan brat ubio drugog. U tim knjigama, kada se ti ljudi već razmnože po čitavom svijetu, bog ih u jednom trenutku odluči potopiti, jer su grešnici i zločinci, od tog sveopćeg istrebljenja izuzme tek nekolicinu. Onda se ispostavi da ni ta nekolicina nije bezgrešna. I to traje, a te knjige se, bar u dijelu svijeta u kojem mi živimo, i danas interpretiraju kao aktuelne. Ljudi te priče ne čitaju kao parabole, nego kao historiju. Dakle, identificiraju se s tim ljudima na način koji prevazilazi okvire estetske identifikacije. A ako se identificiraju, to znači da se malo razlikuju od tih ljudi, tj. današnji ljudi su, između ostalog, i ono što su bili prije 1.300 ili 2.000 ili 3.500 godina, tj. i današnjim ljudima se moraju zabranjivati ubistva, silovanja, incesti, strvojeđe…
Kako slaže argumente, jedan za drugim, postaje jasno da govori o nečem dubljem od samog pitanja: o čovjeku koji se hiljadama godina vrti u istim moralnim krugovima. Civilizacija je tu samo vuk s novom dlakom, a ćud ostala ista. Zvuči gotovo anatomski hladno, ali upravo zato precizno: možda jedina konstanta ljudskog roda jeste potreba da mu se stalno ponovo propisuje šta ne smije. I baš u toj misli, dok mi odzvanja sve što je upravo nabrojao, od prvih mitova do Gaze, pitam ga:
“Bespotreban čovjek” zvuči kao anatomski rez kroz ljudsku prazninu. Ko je, po tvom mišljenju, danas potreban čovjek — i kome?
Njegov ton se promijeni, glas mu dobije onu ravnu liniju koja ne trpi ponavljanje. Nema pokušaja da to upakuje – izgovara odgovor tačno onim tonom kojim čovjek govori kad zna da nešto ponavlja… i nije mu drago.
– Već sam govorio o zabuni koju izaziva naslov “Bespotreban čovjek”, ne želim ponovo. Po mom mišljenju, ljudi nisu ni potrebni, ni bespotrebni. Ljudi su naprosto ljudi. Organizmi iz živog svijeta sa sposobnošću da djeluju i na organski i na anorganski svijet (to može biti korisno, ali i katastrofalno).
Ako izuzmemo moje mišljenje, potrebni su svi ljudi koji znaju opsluživati mašine, pogotovo oni koji to rado čine.
Odbacili smo pojmove potrebe i bespotrebnosti, i ostao je samo svijet mašina koje ljudi opslužuju s više entuzijazma nego jedni druge. Ne znam zašto, ali u toj slici ima nečeg gotovo komičnog, ili tragičnog, onog tankog mjesta gdje ironija spontano izraste kao jedina odbrana od apsurda.
Praviš dilandogovsku atmosferu proze – groteskno ali dirljivo, s ironijom kao zadnjim zidom odbrane. Koliko je ta ironija tvoj alat preživljavanja, a koliko priznanje nemoći pred svijetom koji se raspao, ali i dalje glumi redakcijski raspored?
– Ironiju volim zato što joj nije lako odrediti značenje. Po definiciji ironični iskaz nije identičan objektivnoj situaciji na koju se odnosi. Najčešće se kaže da je značenje suprotno onome što izražava. Ali to su najjednostavniji oblici ironije. Njihovu funkciju možemo odrediti i odgonetnuti značenje. Meni je mnogo zanimljivija ironija čije značenje postaje neuhvatljivo, nejasno kao što je i svijet nejasan. Usput, mnogo mi se sviđa što smo pokušavajući da opišemo materiju došli do W i Z bozona, gluona, leptona itd. Predivna je stvar što se Higgsov bozon može raspasti na dva W-bozona ili dva Z-bozona ili dva fotona ili na nešto drugo. Ali, vratimo se ironiji.
Svidjela bi mi se ironija koja je slična Higgsovom bozonu. Da bi se taj bozon uopšte opazio, potrebno je bilo pod visokom energijom sudariti snopove fotona u velikom hadronskom akceleratoru. Dakle, ironija koju možemo teorijski pretpostaviti, uočiti je u jednom komplikovanom eksperimentu i zaključiti da je po svim pokazateljima to upravo ta ironija. To je jedna od mogućnosti da se bude ironičan na zanimljiv način. Da li neko ko preživljava ima vremena da se njome služi kao alatom za preživljavanje, ne znam, kao što ne znam ni da li može biti izraz nemoći pred svijetom koji se raspao. Na svu sreću, do sada u životu nisam preživljavao, a nisam se ni suočavao sa svjetovima koji su se raspali.
Dok slušam kako govori o ironiji kao o Higgsovom bozonu – neuhvatljivoj, nepredvidljivoj, vidljivoj tek u sudaru – podsjeti me na likove u romanu: kao čestice koje se raspadaju prema vlastitim zakonima. Možda je zato neizbježno povući paralelu sa svjetovima koji se raspadaju i kod drugih pisaca.
Tvoj roman i Coetzeejev “Disgrace” dijele isti osjećaj moralne dezorijentacije. Obojica pišete o muškarcima koji padaju – ne kao heroji, nego kao svjedoci sopstvenog rasula. Postoji li iskupljenje u svijetu gdje “Bog više ne čita novine”?
– Nisam čitao Coetzeejev roman, pa ne znam ni u kojem smislu je sličan knjizi koju sam napisao. Što se tiče iskupljenja, to je još jedna ideja koju smo naslijedili od teologa, a oni su je preuzeli od svećenika, propovjednika, proroka i sličnih ljudi koji su se bavili moralnim životom zajednice. Ne znam zbog čega, ali otkad su počeli konstituirati društvo i kao religijsku zajednicu, nevezano da li politeističku, monoteističku, animističku itd, tj. kao zajednicu u kojoj djeluju i ljudi zaduženi za brigu o odnosu zajednice i boga, božanstava, duhova i sl, ljudi su smatrali da se za nešto treba iskupiti. Možda to ima neke veze predstavom o čovjeku kao grešnom biću, zločincu, a možda i nema, ne znam. Možda su ti mitovi ili ideje o iskupljenju bili usmjereni na neke konkretne zajednice i trebali na neki način moralno-politički djelovati, možda i nisu, ne znam. Uglavnom, iz nekog razloga se od ljudi očekivalo da se iskupljuju. Sad, šta bi bilo neobično s tim što “bog ne čita više novine”, također ne razumijem. Nisu ih čitali ni Zeus, Veles, Anansi, Marduk, Heimdall, Kichi Manitou i još bezbrojna božanstva, bogovi, polubogovi, duhovi, titani i kojekakva bića koja su od ljudi zahtijevala iskupljenje. Šta je s tim bogom kod kojeg se moglo iskupiti dok je čitao novine, a ne može otkako je prestao, stvarno ne znam. Svakako je to pitanje za teologe, pogotovo za one koji tumače ulogu novina u božijem životu.
Dok nabraja Zeusa, Velesa, Anansija, Marduka i Heimdalla, jasno je da njegov odgovor nije samo teološka digresija nego i blaga diverzija: umjesto da prihvati metaforu “Boga koji više ne čita novine”, on je rastavlja na dijelove i vraća u domenu onoga što ga zaista zanima – u istoriju ideja, mitove, načine na koje se zajednice uče krivnji i iskupljenju. Njegova ironija je ovdje namjerno bukvalna, gotovo didaktična, ali bez namjere da drži lekciju, više kao da poručuje da ga metafizička pitanja zanimaju samo utoliko koliko otkrivaju vrlo konkretne obrasce naših strahova i zločina.
Možda je upravo zato sljedeće pitanje nemoguće izbjeći, jer se spušta iz sfere bogova koji nikad nisu čitali novine u prostor koji jako dobro poznajemo – prostor poslije raspada sistema:
Roman izgleda kao da je pisan iz ruševina jednog sistema — medijskog, etičkog, političkog. Da li smatraš da Bosna danas može proizvesti drugačiji narativ osim postapokalipse?
– Volim postapokaliptične priče, ne bi mi smetalo da su jedine. Ali nisu. Ako govorimo o književnosti i žanrovima, u proteklih 20 godina u Bosni i Hercegovini bilo je svega. Ne vidim neki razlog da tako ne ostane. Književnost u BiH nema problem s nedostatkom priča i žanrova, ima problema s nekim drugim nedostacima, ali dosadilo mi je da govorim o tome. Odavno nisam zainteresovan za sve te stvari i dobro je dok nemam nikakve razloge da budem.
Njegova rezignacija u vezi s nedostacima književnosti otvara zapravo mnogo zanimljivije polje: ako ga zanima samo ono što u jeziku preživi, ono što pulsira i traje, možda je upravo to razlog zašto roman djeluje kao da je pisan u kontrolisanom haosu. Upravo mi se to nametnulo – taj osjećaj delirijuma koji nije slučajan nego kompozicijski precizan. Zato prelazim na ono što me je najviše intrigiralo: Roman kao da je pisan u delirijumu. Koliko si svjesno dopustio da jezik poludi – da postane tijelo koje samo sebe razara?
– Za mene je jezik samo medij za pričanje priča. Nisam za njega zainteresovan na način na koji su to pjesnici, još manje na način na koji se za jezik zanimaju filolozi. Pokušavao sam ga koristiti ekonomično, tako da kreiram patetički univerzum priče. Ako je pripovjedač u knjizi, kao centralna narativna svijest koja monologizuje ostale glasove, u delirijumu, onda i jezik mora imati takve osobine. Kao što muzičar koji želi predstaviti oluju mora koristiti zvukove koji će proizvesti odgovarajuće estetske utiske. Sigurno najbolje umjetničko rješenje nije izložiti se oluji i svirati. Ako želite umjetničkim sredstvima predstaviti udar groma, ne morate čekati da vas grom pogodi. Pokušavam koristiti jezik na način na koji neki muzičari koriste zvukove ili neki filmski autori snimke. Ako je u ovoj knjizi jezik počeo razarati sam sebe, onda je to još jedna njena slabost koje nisam svjestan. Jedna koje jesam je da nije uvijek jasno na koje referentno polje se taj jezik odnosi. Ponekad je previše artificijelan, mnogo sličniji prevodu, nego autentičnom književnom tekstu. Ponekad tekst djeluje usiljeno, kao da mi je cilj bio da zadivim čitaoca, a ne da pričam priču. Ponekad nedostaje slobode i opuštenosti. Dobro, možda sve to u budućnosti bude zrelije.
Zetra ulazi u vlastiti delirijum. West pogađa trojku za plus tri, dvorana eksplodira, a Halilović u sljedećem napadu zakucava kao presudu – kratku, brutalnu, nepovratnu. Gostima ostaje još samo nekoliko nemoćnih pokušaja preko Glasa i Bajoa, ali odbrana Bosne stoji kao da je izgrađena od istog materijala kao njegove rečenice: nategnuta, sugestivna, pomalo halucinantna, ali na kraju ipak čvrsta. I onda… zvižduk. Sudija svira kraj. Konačan rezultat: 71:68. Publika eruptira, dvoranom grmi: “Bosna, Bosna”, a igrači slave trijumf srca i starog, tvrdoglavog ponosa. Trenutak koji je istovremeno kraj utakmice i početak povratka u razgovor. Dok buka lagano tone, okrenem se ponovo njemu – njegovoj iskrenosti, njegovoj strogoj samokritičnosti, jeziku koji je “ponekad usiljen, ponekad artificijelan”, a upravo zato zanimljiv. Ako je tvoj roman tako kompleksan, metafizički, ironičan i često mračan put, šta je pisanje za tebe? Terapija, samoubistvo ili obred uskrsnuća?
– Pišem iz zadovoljstva i zabave. Volim priče, zanimljivo ih je čitati i slušati, a zanimljivo ih je i pisati. Pišem kada imam vremena, kada se mogu fokusirati na priču, kada nemam vremena za to skiciram, skupljam građu, postavljam kompozicione probleme itd. Uglavnom, najvažnije je da bude zanimljivo i zabavno.
Kad smo izašli iz dvorane, buka je još neko vrijeme ostala u vazduhu kao tanke vibracije koje se odbijaju od zidove i ne daju se utišati. Nije se moglo tek tako preći iz Zetrinog delirijuma u običnu sarajevsku noć – trebalo je da se zvukovi raslože, da se tijelo spusti na nižu frekvenciju. Edin je krenuo prema Ulici Koševo, bez pozdrava koji traži kraj, bez dramatike koja bi pratila razgovor o zločinu, smislu, Bogu bez novina i Higgsovom bozonu. Gledala sam ga kako odlazi – sjenka koja se smanjuje, ali misao koju je ostavio ostaje da raste. I shvatih da ta knjiga djeluje kao dijagnoza bez sedativa: ne pokušava da te izliječi. Samo ti nalaz spusti na sto i ode kao doktor koji je završio smjenu.
