U srcu Bosne i Hercegovine, gdje su tri konstitutivna naroda, Bošnjaci, Srbi i Hrvati, i svi ostali građani neraskidivo povezani pod jednom zastavom, Milorad Dodik, bivši predsjednik Republike Srpske, ponovno dolijeva ulje na vatru etničkih predrasuda. Kada čovjek s dva pasoša i sudskom zabranom izigrava sistem, to nije samo komedija, to je hologram jedne cijele države. A država je ova – Bosna i Hercegovina. Ona u kojoj, kako kažu stari ljudi, gdje neće pamet, ide bosanski inat, pa stižemo nekako. I upravo u toj apsurdnoj situaciji izbija istina: za one koje Dodik etiketira kao “Turke, amebe i muslimane” neraskidivo je vezan manji bh. entitet, i to RS-u donosi ogromnu, materijalnu korist.
Turci, amebe i muslimani
Dodik Bošnjake naziva Turcima koji “lažu više od bilo koga”, optužuje ih za “prevaru” i ismijava njihovu hranu koja “smrdi”, a zatim ih poredi s amebama koje se “šire poput parazita”: “Gdje se useli jedan, to je ko amebe da se usele. Moramo da govorimo o tome”. Ovo nije samo uvreda, to je pokušaj da se zaboravi osnovna istina: Republika Srpska ne može opstati bez BiH, a time ni bez “Turaka, ameba i muslimana”. U politici koju gura, s Hrvatima je u ljubavi – vidi ih kao saveznike protiv “bošnjačkog pritiska”, hvaleći njihove liderima i koristeći ih za blokadu reformi koje bi jačale centralnu vlast.
Zašto onda ova povezanost? Jer su dobrobiti od zajedničke države previše konkretne da bi se ignorisale: ekonomski, RS prima milijarde iz zajedničkog fonda BiH za infrastrukturu, socijalne transfere i razvoj, bez čega bi entitet doživio kolaps pod teretom vlastitih dugova. Bezbjednosno, Dayton garantuje granice i mir koji štiti srpske interese od vanjskih prijetnji, dok EU integracije, koje Dodik sabotira, ali koje RS koristi, donose fondove za poslove i trgovinu s ostatkom Evrope. Bez Bošnjaka i Hrvata, RS bi bio izolirana enklava, lišena tržišta, radne snage i međunarodnog legitimiteta. “Amebe” (Dodikov pejorativ za Bošnjake) koje se navodno “šire” bez korijena – zapravo pružaju političku ravnotežu koja sprečava da RS postane monolog jednog naroda, a “muslimani” i “Turci” osiguravaju da BiH ostane multietnička federacija gdje Srbi nisu manjina, već ravnopravan dio. Dodikova mržnja nije rješenje – ona je recept za samouništenje.
Na sceni je rat između islama i hrišćanstva
Centralni dio Dodikovog govora, koji je izazvao lavinu kritika, bio je otvoreni poziv na polarizaciju: “Na sceni je rat između islama i hrišćanstva”. Ova rečenica nije samo retorički trik, ona je pokušaj da se globalni sukobi reducira na religijski sukob gdje Srbi, kao hrišćani, stoje na “pravoj” strani. Ali, ako je to rat muslimana i hrišćana, šta onda objašnjava rat u Ukrajini, gdje se dva pravoslavna naroda – Rusi i Ukrajinci – ubijaju od 2022. zbog teritorije i moći, a ne vjere? Ili u Jemenu, gdje šiiti i suniti – oba muslimanska tabora – vode rat od 2014, s milionima gladnih, finansiran geopolitikom Saudijske Arabije i Irana? Sudan: od 2023. muslimanske frakcije – Rapid Support Forces i vojska – sukobljavaju se u Darfuru, korijen u resursima, ne džamijama. U Siriji, suniti, alaviti i Kurdi borili su se od 2011, dok je Asadov režim godinama bombardovao sunitske četvrti, što je kulminiralo njegovim padom 2024. kada je pobjegao u Rusiju. U Mijanmaru, budisti ubijaju muslimanske Rohinje od 2017. tjerajući ih u egzil – nacionalizam protiv manjine. Čak i u Izraelu i Palestini, muslimani i Jevreji sukobljavaju se u vjerski obojenom ratu oko teritorije. Dodikova binarna logika pada: sukobi nisu o Bogu, već o zemlji, novcu i moći. Njegova teza nije samo lažna – ona je opasna, jer podstiče lokalne podjele koje mogu eskalirati u nasilje.
Spavaš li mirno, državna agencijo?
Ova retorika, međutim, dovodi do ključnog pitanja selektivne pravde u Bosni i Hercegovini: hoće li SIPA (Državna agencija za istrage i zaštitu) promptno uhapsiti Milorada Dodika, kao što je to bio slučaj s nacionalistom u Bužimu?
Podsjetimo: u Bužimu je državna policija nedavno intervenisala i uhapsila osobu osumnjičenu za širenje etničke mržnje i netrpeljivosti. Brza i odlučna akcija uslijedila je nakon što je taj nacionalista javno vrijeđao ženu srpske nacionalnosti koristeći gnusne uvrede i etničku netrpeljivost na društvenim mrežama. Pretres je izvršen, dokazi su oduzeti, a osumnjičeni je sproveden na ispitivanje – brza i odlučna reakcija koja štiti žrtvu i sprečava eskalaciju.
Taj čin nacionaliste moramo oštro osuditi: vrijeđanje bilo koga na etničkoj osnovi je gnusno i nedopustivo, ono nije “odbrana” svog naroda, već otrov koji truje cijelo društvo. Osuđujemo ga jednako kao i Dodikove uvredljive tirade, jer mržnja ne poznaje granice i ne bira strane.
Pitanje je sada isto ono koje postavlja zdrav razum: hoće li zakon biti jednak za sve? Ako je hapšenje u Bužimu moguće u istom danu, kako izgleda jednak standard kada je riječ o prvaku najveće stranke u RS-u?
U BiH, u kojoj tri naroda i ostali dijele istu zastavu, ekonomija i pravo su zajednički interes. Dodikov prezir prema “amebama” je politička koreografija, novac, trgovina i institucije svakog jutra ga demantuju. Zadatak države nije da se uvrijedi, nego da primijeni zakon. I to jednako — od Bužima do Banjaluke.
