“† Va ime Otca i Sina i Svetago Duha, amin. Se leži knez Batić na svojoj zemlji na plemenitoj, milostiju Božijom i slavnoga gospodina kralja Tvrtka knez bosanski. Na Visokom se pobolih, na Duboku me dan dojde. Si bilig postavi gospoja Vukava s mojimi dobrim, i živu mi vjerno služaše i mrtvu mi posluži.” (Epitaf na stećku kneza bosanskog Batića Mirkovića)

U tišini brda iznad Ilijaša, ispod slojeva zemlje i zaborava, ležao je čitav jedan grad. Ne, nije bio samo kamen i prašina, bio je sjajna priča koja je čekala da bude ispričana.

Dok su se generacije obrazovale o dubrovačkim zidinama na moru, gotovo niko nije znao da postoji drugi Dubrovnik – onaj u srcu Bosne.

Ovih dana, u kamenom, teškom srcu Sarajeva, pod šaputavim svodovima Brusa bezistana, svjetlost ekrana prekinula je tamu jednog zaboravljenog kraljevstva. Na zidovima koji su nekad čuvali svilene puteve i trgovačke tajne sada se projektuje virtuelni grad – Dubrovnik, koji je oduvijek bio bosanski.

Ne onaj obalni i blještavi, nego kontinentalni, ponosno utemeljen u brdima. To nije grad koji postoji na turističkim mapama, nego na granici između sjećanja i zaborava. Bio je to grad koji je, vijekovima prije nego što su ga prekrile šume i tišina, predstavljao urbanističko čudo srednjovjekovne Bosne – centar trgovine, uprave i moći.

A onda je nestao. U tišini, u birokratskim mapama, u pogrešnim mjerama, u tuđoj nezainteresovanosti. Jednom pogrešno umanjeni grad, ostao je mali i u našoj svijesti.

Vijekovima je ležao zatrpan – prvo zemljom, zatim zaboravom. Njegova istorija je duga priča o potiskivanju. O gradu koji je, uprkos grandioznom planu, ostao nevidljiv. Spominjali su ga rijetki, ali površno, s kobnim greškama koje su ga pretvorile u fusnotu, a ne poglavlje. Njegova prava veličina ostala je zakopana pod slojevima zemlje, ravnodušnosti i neznanja. Sve do sada. Danas, vijekovima kasnije, taj grad se ponovo budi. Ne iz kamena, nego iz svjetlosti.

Virtuelni povratak jednog kraljevstva

U Brusa bezistanu, kroz VR projekciju Fondacije Starobosanski grad Dubrovnik ruševine dobijaju puls, kule dišu, a trg ponovo ima šum. Pred nama se ne pojavljuje samo virtuelni prostor nego odjek Bosne koja se sjeća same sebe.

Kada sam zakoračila u Brusa bezistan, našla sam se u vremenskom procjepu. Između hladnog, vječnog kamena Bezistana i tople, digitalne svjetlosti. Pred očima su mi se slagali trg, kule i ulice koji su vijekovima čekali da ih neko ponovo izmjeri i prizna. Zvukovi virtuelnog Dubrovnika nisu bili samo tehnička simulacija, bili su uporni, glasni odjek prošlosti koja odbija da umukne.

U tom prostoru, gdje se istorija pretvara u svjetlosnu nit, shvatila sam da ovo nije samo izložba nego čin otpora institucionalnom zaboravu. Danas, zahvaljujući Fondaciji Starobosanski grad Dubrovnik, taj grad konačno ima glas. Ona okuplja entuzijaste koji još vjeruju da Bosna vrijedi truda, ljude koji ne čekaju dozvole da bi čuvali ono što je već njihovo.

Čuvari izgubljenog grada

Na čelu Fondacije je Perica Mijatović, čovjek koji već godinama, zajedno s timom arheologa, umjetnika, volontera…, povlači crtu između zaborava i opstanka. On ne gradi samo zidove – on vraća smisao onome što smo olako prepustili propadanju.

“Dubrovnik je bio urbanistički grad… kako nismo znali za njega”, pitam Mijatovića.

“Nikad mu se niko nije posvetio na pravi način. Svi su ga, redom, istraživali, pa napustili. Prve vijesti o njemu donio je Ivan Frano Jukić. Tačno je odredio lokaciju, ali nije ulazio u detalje urbanističkog sklopa. Tek Milenko Filipović, 1924. godine, spominje da je to srazmjerno veliki grad, ali i to stane na nekoliko stranica”, odgovara Mijatović.

Zamisli, čitav grad na nekoliko stranica!

Zastaje. Zatim nastavlja, tonom koji više ne objašnjava – nego svjedoči:

“Dubrovniku je posebno doprinio Đoko Mazalić. Bavio se njim, ali je dao pogrešne dimenzije. Rekao je da je grad dug 50 koraka, 72 metra, što znači da ga je smanjio za trećinu. Rekao je da je širok 17 metara – tri puta ga je suzio. I to stručnjak, uposlenik muzeja! Ogromna neodgovornost, jer ako si mu oduzeo prostor, oduzeo si mu i značaj. Nakon toga, nikad se više nije vratio Dubrovniku. Pisao je o Tešnju, Boraču, Visokom…, ali Dubrovnik je ostao u ćošku”.

Taj ugao zaborava, kaže naš sagovornik, trajao je desetljećima.

“Od 1939. do danas, Dubrovnik je u literaturi živio kao mali vlastelinski zamak neznatnih vrijednosti. Takav mu je status ostao sve dok nismo mi, mnogo kasnije, pokazali da je riječ o pravom urbanističkom kompleksu, koji se mogao mjeriti s najvećim gradovima srednjovjekovne Bosne”, cijeni Mijatović.

Kada su donijeli odluku o zaštiti, Dubrovnik su svrstali u spomenik treće kategorije. Treće! A onda su, u apsurdu dostojnom Balkana, opštinske vlasti dale brdo na kojem je grad na eksploataciju. Dakle, dinamit! Rasturali su ga, kamen po kamen.

Mijatović nam priča da je prema mapama arheologa i istoričara Marka Vege, položaj grada jasan i precizno utvrđen.

“Dubrovnik se nalazi između Vrhbosne, dakle Sarajeva, Visokog, Olova i Kraljeve Sutjeske. To je srednjovjekovna župa Vidogošća, koju je identifikovao Pavao Anđelić. Obuhvatala je porječja desnih pritoka rijeke Bosne – Vogošće, Ljubine, Misoče i Stavnje. Anđelić je kartu ustanovio na osnovu starih osmanskih deftera. Župa Vidogošća pojavljuje se u jednoj povelji bana Ninoslava iz 1244. Njen glavi grad je Dubrovnik i župa se poslije naziva župa Dubrovnik. Po dolasku Osmanlija, naziva se nahija Dubrovnik s istoimenim glavnim gradom. Ta nahija u osmanskom periodu bila je deveta u cijelom bosanskom krajištu, uključujući Sandžak”, objašnjava sagovornik Antiportala.

Na raskrsnici – trgovačkoj, kulturnoj i političkoj

Jedanaestog juna 1404. godine, prema Mijatovićevim riječima, u Dubrovniku na moru potpisan je ugovor o trgovini: 60 tovara soli ide u Bosnu, a iz Bosne izvozimo rudu. Kralj Ostoja je tada garantovao promet. To znači da je Dubrovnik bio trgovački, administrativni i politički centar, ne nekakvo seosko utvrđenje.

Predsjednik Fondacije približava nam strukturu starobosanskog bisera i navodi da je gornji grad bio tvrđava sa četiri kule i dvorom. Donji grad – bedemima opasano naselje, u kojem su živjeli trgovci, političari i vojska. Ispod stijene, varoš, podgrad i grad. Sve to čini jedan potpuno urbanizovan kompleks. Grad sa trgom, ulicom i pedeset pet kuća.

“Za poređenje – Visoko je imalo dvije stotine, Fojnica tristo kuća. A Dubrovnik je, po tipu naselja, bio varoš, najrazvijeniji oblik srednjovjekovnog grada. To znači svakodnevnu trgovinu, zanatstvo, stranu robu, puls života”, priča Mijatović.

Kad priča o savremenom radu Fondacije, ton mu omekša, ali ne gubi snagu:

“Kad smo došli, prvo smo obnovili kulu i zid. To je unijelo novi elan, povezalo ljude. Mi nismo institucija, mi smo energija. Entuzijazam. Ljudi koji ne odustaju. Sad imamo stručni savjet od 35 članova, među njima univerzitetske profesore, arheologe, umjetnike… Ko god dođe, ostaje. Dubrovnik ima tu vrstu privlačnosti — jednom ga dodirneš i više ne možeš otići”.

Se leži knez Batić na svojoj zemlji

Malo više od kilometar od ruševina Dubrovnika, u selu Kopošići, leži nekropola koja svjedoči o njegovoj plemićkoj eliti. Tu se nalazi stećak velikog bosanskog kneza Batića Mirkovića, monumentalni spomenik s natpisom koji ga direktno povezuje s kraljem Tvrtkom II. S tim stećkom je vezan i drugi grob, stećak kneza Mirka Radojevića, oca Batića Mirkovića, ispod kojeg je 2015. godine pronađen jedinstveni brokatni plašt od pozlaćenog srebra, najveći nalaz srednjovjekovnog platna kod nas. Iako je pronađen plašt, stećak se nije našao u odluci o nacionalnim spomenicima. Kao da se danas, vijekovima kasnije, Bosna još ustručava priznati vlastitu veličinu.

Ako bi danas kralj Tvrtko I Kotromanić prošetao Brusa bezistanom i vidio virtuelni Dubrovnik, bi li prepoznao da njegovo kraljevstvo još diše, makar kroz svjetlost ekrana?

Edina Kamenica, čuvarica baštine i članica Fondacije, odgovara s nepokolebljivom vjerom:

“Vjerujem da je kralj Tvrtko bio vizionar. Tražio je najbolje u svemu što je dotakao – njegove ruke, što se kaže, sve su pretvarale u zlato. Mislim da bi bio sretan da vidi da se neki ljudi danas bave ovim, da pokušavaju izvući taj grad iz mraka”.

Vjeruje da se Tvrtko danas smiješi jer vidi da ima ljudi koji to rade časno, bez pardona, bez prepreka, s ciljem da Bosnu podignu iznad njega samog.

“I možda mu je upravo zato drago — jer hoćemo da budemo bolji od njega”, potctrava Kamenica za Antiportal.

Kamenicine riječi ostaju da vise u vazduhu, kao blagi osmijeh bosanskog kralja što posmatra kroz vrijeme. I zaista — dok gledaš Dubrovnik kako oživljava na platnu svjetlosti, pomisliš da bi i sam Tvrtko možda bio zadivljen. Možda bi prepoznao da njegovo kraljevstvo još diše, makar kroz piksele i projekcije, kroz ruke onih koji ga ne daju tami.

Jedan od njih je Zlatan Filipović, umjetnik i profesor s Američkog univerziteta u Šarži (UAE), koji je Dubrovniku podario digitalni život. Njegov VR projekat pretvorio je ruševine u svjetlost, stećke u interaktivne priče, a kamenje u trodimenzionalni podsjetnik na to da je Bosna bila kraljevstvo prije nego što je postala sjećanje.

“Ono što je meni bilo posebno zanimljivo”, priča Filipović, “jeste što sam za Dubrovnik saznao tek 2019. godine — četiri-pet godina nakon što su završena arheološka iskopavanja i istraživanja profesora Edina Bujaka i Adnana Busuladžića. Shvatio sam da je to izuzetno bogata priča, nadomak Sarajeva, a odrastajući u ovom gradu, nisam imao pojma da postoji”.

Iz tog otkrića nastala je odluka da Dubrovniku vrati prisustvo u prostoru koji razumije današnji svijet: digitalnom.

“Želio sam da doprinesem iz svog stručnog ugla, da tu priču predstavimo u umjetnički dizajniranom formatu kroz 3D rekonstrukciju kojom se profesionalno bavim kao umjetnik i pedagog”, govori Filipović i dodaje: “Ono što danas predstavljamo u Brusa bezistanu zapravo je prototip virtuelnog centra, koji je u protekloj godini prikazan na više međunarodnih simpozija i konferencija – kao primjer predstavljanja kulturne baštine u digitalnom muzeju, u nedostatku stvarnog muzeja u digitalnom formatu kojim možete široj javnosti prezentirati vrijednost nacionalog spomenika koji imamo na Kopošićima”.

Filipović objašnjava kako je proteklih pet godina radio na digitalnoj obnovi Dubrovnika, koristeći fotogrametrijske i specijalizovane softvere za dizajniranje 3D struktura: zidina, kula, stećaka, arhitektonskih slojeva…

“Sastavili smo kompletan VR projekat, koji je danas prikazan ovdje. Niz generacija, od sedam do sedamdeset i sedam godina, reaguje s istim oduševljenjem. Tehnologija im omogućava da dožive historiju, da je dodirnu i prožive, umjesto da je čitaju iz statičnih knjiga”, priča sagovornik Antiportala.

Možda je to i krajni smisao – da pokažemo da Bosna, i kada se svede na svjetlosni trag, i dalje ima snagu da zasjeni mrak. Jer kraljevstva ne umiru dok ih neko pamti, a Dubrovnik, taj bosanski grad od kamena, svjetlosti i volje, ponovo diše.

Spasiće ga mali broj ljudi koji ne pristaju na zaborav. Ljudi što kamen pretvaraju u svjetlost i tišinu u glas. Ljudi koji razumiju da se kraljevstva ne mjere po teritorijama, nego po onome što još gori. Makar u mraku.

Kao što je Tvrtko pretvarao kamenje u prijestolje, tako danas njegovi nasljednici svjetlost pretvaraju u spomenik. I dok god ima ljudi koji odbijaju zaborav – ljudi koji kamen pretvaraju u svjetlost, a šutnju u glas – Dubrovnik će živjeti.

I kako reče Kamenica, kralj Tvrtko, kad bi danas prošao kroz Brusa bezistan i pogledao taj virtuelni Dubrovnik, bio bi presretan.

Jer zna — njegovo kraljevstvo nije nestalo.

Samo je promijenilo oblik.

Sada svijetli.