Kad se kaže “trideset godina Daytona”, zvuči kao jubilej, kao nešto za okruglu akademiju, govore i protokol. U stvarnosti, Bosna i Hercegovina trideset godina poslije liči na pacijenta koji je preživio operaciju, ali nikad nije skinut s intenzivne njege. Srce kuca, aparat pišti, doktori se slikaju, ali niko ozbiljno ne priča o tome da bi čovjek jednom trebao ustati iz kreveta i izaći iz bolnice.
Dayton je 1995. bio ono što je morao biti: ugovor o prestanku rata, a ne recept za funkcionalnu državu. Problem je nastao onog trenutka kad je ratni kompromis proglašen ustavnim idealom. Umjesto političke zajednice, dobili smo održavanje prekida vatre drugim sredstvima. Sve što danas zovemo “poretkom” u srži je sofisticirana verzija dogovora da više ne pucamo, ali se i dalje dijelimo.
U političkoj teoriji, BiH se opisuje kao konsocijacijska demokratija – model u kojem tri konstitutivna naroda dijele vlast kako bi spriječili dominaciju jednih nad drugima. Na papiru, to zvuči plemenito. U praksi, to je institucionalizovani ucjenjivački lanac. Veto je postao svakodnevni alat za trgovinu, a ne izuzetak koji štiti vitalne interese. Vitalni nacionalni interes aktivira se kad god zatreba još jedan resor, još jedan budžet, još jedno uhljebljenje. Diskriminacija onih koji ne pripadaju etničkim torovima pravno je presuđena u Strasbourgu, ali se politički njeguje kod kuće kao “sveti balans”. Dayton je spriječio da jedan narod zavlada nad druga dva, ali nije spriječio da politička klasa zavlada nad svima podjednako.
U takvom okviru mir nije postao kvalitet, nego minimum. BiH živi u negativnom miru: rata nema, ali nema ni minimalnog povjerenja u institucije. Građanin zna da mu sud ne garantuje pravdu, nego eventualnu nagodbu, da mu konkurs ne garantuje šansu, nego partijsku preporuku, da mu izbori ne garantuju promjenu, nego rotaciju istih lica po različitim foteljama. Država formalno postoji, ali je njen unutrašnji suverenitet izbušen milionom rupa: entiteti, kantoni, opštine, agencije, regulatorna tijela – labirint nadležnosti u kojem se odgovornost sistematski gubi, a krivica uvijek pripada nekom drugom nivou vlasti.
U tom dekoru, OHR je zamišljen kao prelazni tutor, a pretvorio se u politički defibrilator. Uključuje se kad srce sistema stane, udari šok, vrati ritam, pa svi nastave kao da ništa nije bilo. Bonske ovlasti postale su mitološki predmet: jedni u njima vide posljednju branu raspadu, drugi kolonijalni štap. U praksi služe da domaći lideri uporno ponavljaju “čekamo međunarodnu zajednicu”, a međunarodna zajednica “čekamo dogovor domaćih lidera”. Odgovornost kruži, ali nikad ne dotiče zemlju.
Ekonomija, naravno, prati politiku. BiH je školski primjer zarobljene države: javne institucije, javna preduzeća, poticaji i infrastrukturni projekti služe kao resursi za održavanje moći, a ne kao alat za javni interes. Reforme se najavljuju u ciklusima, strategije se usvajaju, akcioni planovi se usklađuju, a sistem živi na infuziji kredita i grantova po principu drži vodu dok majstori ne odu. Demokratija je niskog intenziteta: izbori su uredni, kampanje skupe, slogani glasni, a stvarna moć leži u svemu onome što se događa između dva izborna ciklusa – u javnim nabavkama, u tužilačkim ladicama, u upravnim odborima, u telefonskim pozivima koji ne ostavljaju trag.
Gdje je, dakle, Bosna i Hercegovina nakon trideset godina? Nije (još) propala država, ali jeste strukturalno zakočena država. Ima ustav koji sadrži previše ustava u sebi – entitetske, kantonalne, nacionalne mikroustave – i premalo političke volje da se bilo šta u tom mozaiku mijenja bez vanjskog pritiska. Građanin je sveden na birača jednom u četiri godine i statističku kategoriju u analitičkim izvještajima između dva ciklusa. Elitama odgovara status quo: dovoljno nestabilan da se uvijek može podići nivo tenzija, dovoljno stabilan da se ne mora mijenjati ništa suštinski.
Zato se danas manje postavlja pitanje da li je Dayton pravedan, a više koliko još dugo može izdržati kao izgovor. U jednom trenutku, biće potrebno naglas reći ono što svi znaju: mir se ne čuva tako što se kriza produžava unedogled, nego tako što se gradi poredak u kojem kriza više nije osnovni politički resurs. Dok god je kriza valuta, a strah politički kapital, Bosna i Hercegovina će ostati sistem u kojem je sve privremeno – osim vlasti istih ljudi.
Mir smo formalno dobili 1995. Pravo pitanje danas glasi: hoćemo li ikada dobiti državu koja zna šta da radi s tim mirom?
