Demografija, odlazak mladih, prazne općine i budućnost zemlje koja se prazni brže nego što iko želi priznati
Postoji zvuk koji vlada Bosnom i Hercegovinom već deset godina.
Nije to buka politika.
Nije galama u parlamentima.
Nije urlik predizbornih mitinga.
To je tišina.
Tišina odlazaka.
Tišina zatvorenih kuća.
Tišina općina koje se prazne.
Tišina generacije koja nestaje iz zemlje — polako, tiho, ali neumoljivo.
U javnosti se to naziva “odlazak mladih”.
Stručnjaci to zovu “demografski kolaps”.
Ali istina je jednostavna:
Bosna i Hercegovina ulazi u deceniju u kojoj može ostati bez generacije 2030 — generacije koja treba da vodi, stvara, radi i rađa.
Ovo nije tekst o statistici.
Ovo je tekst o sudbini.
Generacija 2030 — ko su oni?
“Generacija 2030” nije akademski termin, ali je vrlo jasan u društvenom smislu:
to su današnji:
- mladi u dvadesetima
- studenti koji sutra trebaju biti inženjeri, ljekari, nastavnici, IT stručnjaci
- radnici koji bi trebali voditi privredu
- roditelji koji bi trebali graditi budućnost svojih porodica
- ljudi koji bi trebali biti jezgro srednje klase
Drugim riječima — to je generacija koja bi trebala preuzeti BiH do 2030.
Ali postoji problem:
veliki dio te generacije već je otišao ili je u procesu odlaska.
**Koliko ljudi je otišlo?
Više nego što iko želi da prizna.**
Zvanične statistike su uvijek konzervativne.
Ne bilježe sve.
Ne hvataju kratkoročne odlaske.
Ne prate povratke koji se nikada ne dese.
Ali procjene različitih domaćih instituta, međunarodnih organizacija i ekonomskih analitičara kažu jedno:
- Od 2013. do 2023. BiH je napustilo između 350.000 i 500.000 ljudi.
- Međutim, struktura je alarmantnija od broja:
najveći dio odlaze mladi između 18 i 35 godina.
To je srž problema:
ne odlaze penzioneri, ne odlaze 50-godišnjaci — odlaze ljudi koji nose kompletnu budućnost zemlje.
Ako se ovim tempom nastavi, do 2030. BiH može izgubiti još 150.000–200.000 mladih.
To znači — generacija 2030 ne postoji.
Prazne općine — mapa tišine
Ako prođete kroz dijelove BiH, slika je zastrašujuće jednolična:
- kuće zatvorene
- avlije obrasle
- škole prazne
- ambulante bez doktora
- općine u kojima broj umrlih višestruko premašuje broj rođenih
- mjesta gdje se godišnje rodi 3–5 beba
- sela u kojima je prosjek godina preko 60
- gradovi koji se pune samo ljeti, kada “dijaspora dođe”
To nije samo demografija —
to je društvena dijagnoza.
**Zašto odlaze?
Razlozi su brutalno jednostavni.**
U svim anketama u posljednjih 10 godina, odgovori su identični:
1. Ekonomija
Niske plate, skupa hrana, nedostatak stabilnosti.
Mladi ne žele život od 850 KM i ništa više.
2. Nepotizam i korupcija
Znaju da ne mogu do posla bez “veze”.
Znaju da diploma vrijedi manje od rođaka na poziciji.
3. Politička nestabilnost
Osjećaj permanentne krize tjera ljude da traže sigurnost negdje drugdje.
4. Kvalitet života
Zdravstvo u kolapsu, obrazovanje zastarjelo, kultura preživljava na entuzijazmu.
5. Perspektiva
Najvažnije pitanje: “Vidite li sebe ovdje za 10 godina?”
Ogromna većina mladih odgovara:
“Ne.”
To je srž egzodusa.
Ekonomske posljedice — ovo nije više problem budućnosti, nego sadašnjosti
Odlazak mladih nije samo “lična priča”.
To je udarac na kompletan sistem.
1. Radna snaga nestaje
Poslodavci u IT sektoru, medicini, građevini, logistici — svi kažu isto:
nema radnika.
Prijeti nam uvoz radne snage koja će preuzeti sektore gdje su domaći ljudi već otišli.
2. Porezni sistem se urušava
Manje radnika = manje doprinosa = manje penzija = veći teret na one koji ostaju.
3. Penzioni sistem postaje neodrživ
Do 2030. odnos zaposlenih i penzionera može postati 1:1.
To znači — krah.
4. Investicije odlaze drugdje
Kompanije ne investiraju tamo gdje nema ljudi.
5. Zdravstvo i školstvo se prazne
Ljekari odlaze u Njemačku i skandinavske zemlje.
Profesori traže šanse vani.
Bolnice i škole gube kadar, a novi se ne pojavljuju.
Ovo nije samo statistika — ovo je ljudska sudbina
Iza svake brojke je lice.
Momak koji je završio elektrotehniku i ne može dobiti posao.
Medicinska sestra koja se seli u Austriju.
Porodica koja prodaje kuću da bi otišla u Kanadu.
Mladi bračni par koji se vraća samo na odmor.
Čitava generacija koja gubi strpljenje.
Odlazak nije uvijek bijeg.
Često je samo potraga za normalnim životom.
**Da li postoji povratak?
Da — ali samo ako se dogode velike promjene.**
Bosna i Hercegovina ne može zaustaviti egzodus malim mjerama.
Treba joj strateški, ozbiljan, državnički pristup:
- povećanje plata
- ozbiljne reforme administracije
- borba protiv nepotizma
- modernizacija obrazovanja
- ulaganje u industriju i IT
- stabilan politički ambijent
- javno zdravstvo koje funkcioniše
- gradovi u kojima se može dostojanstveno živjeti
To nije utopija.
To rade druge zemlje istočne Evrope — Poljska, Češka, Estonija, Litvanija.
Ali treba vizija.
Ako se ništa ne promijeni — ko ostaje?
Ako trendovi ostanu isti, BiH će do 2030. biti zemlja:
- starih ljudi
- praznih općina
- uvezene radne snage
- slabe ekonomije
- urušenog penzionog sistema
- trajne političke nestabilnosti
- izgubljenih generacija
Najveća opasnost je ova:
zemlja može ostati bez svojih najboljih — a to je udarac koji nijedna država ne preživi lagano.
Ovo je borba za budućnost
“Tihi egzodus” nije vijest.
Nije statistika.
Nije grafikon.
To je najveća drama Bosne i Hercegovine u 21. stoljeću.
Drama koja se odvija bez kamera, bez protesta, bez slogana.
Drama u kojoj najvažniji ljudi — mladi — odlaze tiho, bez galame.
Ako se ništa ne promijeni, generacija 2030 postoji samo kao pojam, ne kao stvarnost.
Ali ako se društvo probudi i prepozna šta gubi — još uvijek ima vremena.
Bosna i Hercegovina nije izgubila budućnost.
Ali stoji na ivici da je izgubi.
