The Prodigy nikada nije bio bend.
The Prodigy je bio oružje.
Od prvog trenutka kada su se pojavili, razvalili su lažnu podjelu između elektronike i punka, između ravea i rocka, između kluba i ulice. Nisu tražili dozvolu. Nisu se uklapali. Gazili su sve ispred sebe, a svijet je to ili mrzio – ili slijedio.
Treće opcije nije bilo.
Zvuk koji nije tražio razumijevanje
Liam Howlett je komponovao kao da mu je neko rekao da muzika mora biti nasilna da bi bila iskrena. Beatovi su tukli, bas je lomio rebra, a melodija je bila sporedna šteta. To nije bila muzika za ples – to je bila muzika za preživljavanje u kasnom kapitalizmu, za gradove koji su se raspadali, za generacije koje niko nije slušao.
The Prodigy je bio soundtrack za bijes.
A onda se pojavio on.
Keith Flint: Lice haosa
Keith Flint nije bio pjevač u klasičnom smislu. Nije bio ni frontmen kakvog je industrija navikla. Bio je manifestacija. Hodajući krik. Lik koji je izgledao kao da je izašao iz postapokaliptičnog Londona i rekao: “Evo, ja sam vaša budućnost.”
“Firestarter” nije bila pjesma.
Bila je prijetnja.
Flintov pogled, njegov stav, taj glas koji nije pjevao nego rezao – to je bio trenutak kada je mainstream shvatio da je izgubio kontrolu. Klinci koji nikad nisu slušali elektroniku odjednom su slušali Prodigy. Rock publika ih je prihvatila. Punk scena ih je priznala. Klubovi su gorjeli.
Keith Flint je bio ikona bez filtera. Nije glumio ludilo. On ga je živio.
Slava ne spašava nikoga
I tu dolazimo do dijela koji se ne može uljepšati.
Keith Flint je preminuo 2019. godine. Vijest je pogodila scenu kao grom, ali nije došla iz vedra neba. Iza tog javnog lika – agresivnog, neustrašivog, nadljudskog – bio je čovjek koji se godinama borio sa unutrašnjim demonima koje buka nije mogla utišati.
Ovdje treba biti jasan i pošten:
slava ne liječi.
uspjeh ne štiti.
energija na sceni ne briše tišinu kada se svjetla ugase.
Flint nije bio simbol destrukcije zato što je želio da umre. Bio je simbol jer je gorio jače nego što ljudsko tijelo može izdržati.
Smrt Firestartera nije kraj – nego rez
Nakon njegove smrti, mnogi su požurili da pišu epitafe, da romantiziraju patnju, da traže “poruku”. Prodigy nikada nije bio bend poruka. Oni su bili reakcija.
Njegova smrt nije “lekcija” u klasičnom smislu. Ona je rez koji podsjeća da čak i oni koji izgledaju nezaustavljivo mogu pasti. I da industrija koja slavi haos često ne zna šta da radi s ljudima kada taj haos okrene prema unutra.
Ali jedno je sigurno:
Firestarter nije ugašen.
On je eksplodirao.
Naslijeđe koje ne stari
The Prodigy i danas zvuči opasno. Njihove pjesme nisu nostalgične. One su i dalje aktuelne jer bijes koji su kanalizirali nije nestao – samo je promijenio oblik.
U svijetu algoritama, sterilne pop-produkcije i umjetne emocije, Prodigy ostaje posljednji veliki udarac iskrenog haosa.
Bez njih, elektronska muzika bi bila pitomija.
Bez Flinta, frontmen više nikada neće izgledati isto.
Buka kao istina
The Prodigy su dokaz da umjetnost ne mora biti lijepa da bi bila istinita. Mora biti nemilosrdna. Mora rizikovati. Mora nekoga uznemiriti.
Keith Flint je platio cijenu toga što je bio do kraja ono što jeste. Ne kao mit. Ne kao karikatura. Nego kao čovjek koji je živio na maksimumu – i otišao ostavivši krater.
Firestarter nije nestao.
On i dalje gori u svakom dropu koji udara jače nego što bi “trebao”.
U svakoj pjesmi koja se ne izvinjava.
U svakom klincu koji shvati da ne mora biti pitom da bi bio vrijedan.
The Prodigy nisu prošlost.
Oni su upozorenje.
I još uvijek su glasni. I biće. Zauvijek. Fuck’em and their law.
