Bosanca možeš nazvati svakako. Možeš mu osporavati identitet, istoriju i klub za koji navija. Psovati po spisku. Možeš mu objašnjavati da Drina nije kriva, da su ratovi prošli, da se svijet promijenio, da smo svi normalni. Sve će to preživjeti uz kafu, cigaru i obavezno prevrtanje očima. Ali burek sa sirom – e tu puca karakter. Tu se ne prevrće očima, tu se okreće kuća oko glave.
U dvorani “Aleksandar Nikolić” u Beogradu, gdje je ABA liga spojila Crvenu zvezdu i KK Bosna BH Telecom u 14. kolu, nije se desila provokacija. Desilo se bogohuljenje. Nego ono najsvirepije: gastronomsko, koje udara direktno u nervni sistem naroda naučenog da se u svetinje ne dira.
Možeš Bosancu uzeti pobjedu. Možeš mu uzeti titulu. Možeš mu uzeti sezonu. Sve mu uzmi. Ali ako mu uzmeš burek i pretvoriš ga u varijantu sa sirom, to više nije zezancija – to je objava rata tijestom.
Kažu da je to šala, duhovit način da se pecnu gosti iz Sarajeva, ali Bosanac poznaje svoj burek kao pčela svoj med. U Bosni i Hercegovini burek je samo s mesom. Sve ostalo ima ime – sirnica, zeljanica, krompiruša… ali burek sa sirom? To je kao da ti kažu da Bosna nije Bosna. To nije hrana. To je uvreda za pretke. Dobro, možda ne baš za pretke, ali za svaku ozbiljnu kuhinju – sigurno.
I eto ti, na jednom sportskom susretu publika ne psuje, ne širi tonove mržnje, nego baca onu tezu koja je po bosanskoj logici gora od svakog terena prepunog uvreda. Nema tu politike, nema tamo sudijske greške – ali ima kulturna bitka koja traje duže od bilo kojeg četvrtog perioda.
I dok se igra odvija, neko s tribina šalje poruku koja se ne zaboravlja: ne zato što je brutalna, nego zato što je pogodila bosanski centralni nerv. Jer Bosanac može progutati poraz (85:72, na kraju), može progutati faul u 40. sekundi, može progutati groznu taktiku. Utakmica će završiti, rezultat će izblijedjeti, igrači će otići svojim putem. Ali burek sa sirom? To ostaje u sjećanju duže nego sva tri uzastopna poraza.
To je rana koja ne zarasta – jer nije samo hrana, to je simbol. Simbol onog što nas čini nama: ne titule, ne pobjede, nego onaj miris ulja i mesa koji te podsjeća na to da si živ, da si kod kuće, da si Bosanac.
U sportu možeš izgubiti sve. Utakmicu, sezonu, živce i iluzije. To se preboli. Prespava. Prepriča uz kafu. Ali o bureku nema rasprave. S njim se ne igra, on se ne relativizira i ne prevodi u “varijante”. Jer, sport je prolazan. Rezultati se brišu, tabele se mijenjaju, a sjećanja blijede.
Ali burek – on ostaje. Vruć, tvrdoglav i tačno onakav kakav mora biti. Kao i Bosanac.
