Život u strahu nije stanje — to je prostor. Kavez, kako ga opisuje Tracy K. Smith, u kojem se ne živi sa strahom nego u njemu. Strah nije emocija koja dolazi i prolazi; on je ambijent koji polako zasjenjuje svijet, sužava mogućnosti i uči nas da je šutnja sigurnija od pitanja.
U knjizi “Fear Less: Poetry in Perilous Times”, američka pjesnikinja i bivša laureatkinja poezije Tracy K. Smith polazi od jednostavne, ali subverzivne tvrdnje: suprotnost ljubavi nije mržnja, nego strah. A ako je tako, onda se otpor ne gradi vikom, nego pažnjom.
Poezija, u njenom čitanju, nije bijeg iz stvarnosti nego ulazak u nju bez oklopa. Ne nudi sigurnost odgovora, nego hrabrost pitanja. Upravo u tome leži ono što Smith naziva “produktivnom nestrpljivošću” — odbijanjem da prihvatimo svijet kakav jeste samo zato što nam se kaže da se ne može promijeniti.
Za razliku od svakodnevnog refleksa da na strah odgovorimo planovima, strategijama i gotovim rješenjima, poezija insistira na boravku u neizvjesnosti. Ne da bi nas paralizirala, nego da bi nas naučila izdržljivosti. Pitanja, a ne odgovori, otvaraju prostor razumijevanja — jer pitanje je već čin pažnje, priznanje da gledamo, slušamo i da još nismo odustali.
Smith podsjeća na to da su ranjivost, sumnja i nelagoda alati, a ne slabosti. Oni nas sprečavaju da se okoštamo u verzije sebe koje su “sigurne” ali mrtve. Poezija, baš zato što izbjegava konačna razrješenja, čuva čovjekovu sposobnost samoiznenađenja — onu rijetku osobinu bez koje nema ni promjene, ni empatije, ni stvarne slobode.
Strah, piše Smith, djeluje kao tehnologija izolacije. Uvjerava nas u to da je bolje šutjeti, prilagoditi se, čekati da se stvari “vrate u normalu”. Dugotrajni strah normalizira moralnu neravnotežu i odvaja nas od vlastitih tijela, sjećanja i intuicije. Poezija mu se suprotstavlja ne frontalno, nego dijalogom: imenuje ga, priziva, dovodi u jezik — i time ga čini podnošljivim.
Jer ono što nema ime, ima moć.
U tom smislu, poezija je čin prisustva. Način da ostanemo budni u svijetu koji nas uči otupljenju. Način da obnovimo odnos prema jeziku, jer jezik — kako Smith naglašava — nije samo sredstvo komunikacije nego motor našeg osjećaja mogućeg. Promjena ne počinje u velikim narativima, nego u rečenicama koje sebi dopuštamo izgovoriti.
Produktivna nestrpljivost o kojoj Smith govori nije bijes zbog sporosti svijeta, nego odbijanje da se pomirimo s idejom da je stanje u kojem živimo jedino moguće. Poezija, u tom smislu, nije luksuz nego praksa otpornosti — mala, tiha, ali uporna pobuna protiv straha koji želi da povjerujemo da je sve već odlučeno.
Tekst je nastao na osnovu eseja Marije Popove o Tracy K. Smith i knjizi “Fear Less: Poetry in Perilous Times”, objavljenog na platformi The Marginalian.
