Beograd je te večeri disao vrelim, zagušljivim vazduhom, noseći miris užarenog asfalta i poljskog cvijeća. Knez Mihailova je utihnula kao da se umorila od
(Kafanska halucinacija zabilježena između dvije meze i jedne presude Ustavnog suda) Negdje duboko u Republici Srpskoj, u kafani bez naziva ali s portretom Tesle
Mostarska kafana Kod zvona, obično utočište tišine i jutarnje kafe, danas je bila poprište “istorijskog sastanka”. Nije Bruxelles, nije Vijeće ministara, ovo je bio
U uglu zadimljene kafane Zaborav s ledom sjedio je dedo Ifet. Imao je 94 godine i jednu bocu, pljosku iz 1944, koju nikada nije
Sjedim tako, ponedjeljak je jutro, a ja se borim s postvikend inercijom i prvom kafom. Oči mi lutaju po kafani, tražeći poznato, a uši,
Bila je duboka noć, tiha i opora, baš onakva kakve Sarajevo zna iskovati nakon posebno teških vijesti. Mjesec se krio iza opustjelih brda, a
Milano. Grad istorije, umjetnosti i kontradikcija, baš kao i čovjek o kojem govorimo. Ispred prozora jednog od najvećih umova našeg doba Umberta Eca uzdiže
Kad ne bude mene… kad me skriju paprati, travke i šaš 18. juni nije dan kad je Pjevač otišao, već dan kad je zauvijek
Jutro je. Konobar samo što nije upalio svjetla. Šanka se drži kao zadnjeg poštenog čovjeka u ovoj državi. Kafana još miriše na jučerašnji dim
Miris kafe, dim cigareta i šum razgovora stapaju se u prepoznatljiv mostarski ambijent. Aleksa sjedi za stolom, zamišljen, ali blagi osmijeh mu ne silazi