Postoje sezone koje se pamte po trofejima, po jednoj utakmici ili po talentu nekoliko velikih igrača. A postoje i sezone koje postanu legenda — trenutak kada jedan tim prevaziđe samu igru i uđe u mit. Arsenalova sezona 2003/04, čuvena Invincibles kampanja, pripada upravo toj vrsti sportskih čuda.
To nije bilo samo osvajanje Premier lige. To nije bio samo niz od 38 utakmica bez poraza. To je bila sezona koja je promijenila poimanje onoga što je moguće u modernom fudbalu. Jer neporažen ostati u eri kada je liga bila najtvrđa, najgrublja i najnepredvidljivija u Evropi — to je nešto što može samo tim u kojem se poklope filozofija, karakter, talenat i mentalitet pobjednika.
Wengerova revolucija
Arsène Wenger, naizgled mirni profesor iz Strasbourga, bio je sve osim mirnog kada se radilo o fudbalskoj reformi. On je promijenio način na koji Engleska gleda trening, ishranu, tehniku i strukturu tima.
Kada je 2002. izjavio:
“Možemo proći cijelu sezonu bez poraza.”
– engleski mediji su mu se smijali.
Navijači drugih klubova su se smijali.
Čak su mu se i neki njegovi igrači smijali.
Ali Wenger nije govorio iz ega. Govorio je iz uvjerenja da je sastavio tim koji može igrati savršen fudbal.
I bio je u pravu.
Timski mozaik koji je funkcionisao savršeno
Arsenal iz 2003/04 nije bio samo talentovan — bio je kompletan u svakom smislu.
Napad: Henry — umjetnik brzine i hladnokrvnosti
Thierry Henry je igrao kao da vidi igru sekundu prije svih drugih. Završnica, dribling, dodavanje, kontrola — sve je izgledalo lagano, elegantno, gotovo nemoguće.
Njegova hladnoća pred golom bila je ključ, ali njegovu veličinu najbolje opisuje način na koji je napadao prostor. Henry je bio simfonija brzine i inteligencije.
Sredina terena: Vieira — kralježnica tima
Patrick Vieira je bio mozak i mišić.
Jednako sposoban ukrasti loptu kao i započeti napad.
Jednako agresivan kao i taktički disciplinovan.
Jednako lider kao i taktičar.
Bez njega, Arsenal nikada ne bi postao nepobjediv.
Robert Pirès i Ljungberg: krila koja su bila polukreatori, polu-napadači
Pirès je igrao kao da je teren slikarsko platno.
Ljungberg je igrao kao da je pred njim zid koji treba probiti glavom.
Bez njih, Wengerov sistem bi bio mnogo jednostavniji. Sa njima, bio je nepredvidiv.
Odbrana: Toure, Campbell, Lauren, Cole
Ovo nije bila glamurozna linija, ali je bila neprobojna.
Brza, fizički snažna i taktički savršeno kalibrisana.
Wenger je stvorio odbranu koja je igrala moderno prije nego je moderno postalo standard.
Jens Lehmann: golman koji je živio na ivici
Ponekad je tjerao navijače Arsenala u ludilo, ali njegov instinkt i hrabrost bili su savršeno uklopljeni u Wengerovu filozofiju kontrole i rizika.
38 utakmica — put koji niko nije vjerovao da je moguć
Arsenal je te sezone igrao protiv brutalnih rivala: Fergusona i njegovog Manchester Uniteda, Abramovićeve nove sile u nastanku, Mourinhovog Porta u Europi, i protiv tradicionalno tvrdih ekipa Premijer lige.
Ipak — nisu izgubili.
**38 utakmica:
26 pobjeda, 12 remija, 0 poraza.**
Najdramatičniji trenuci uključuju:
- penal Ruuda van Nistelrooija koji je završio na prečki, što je sačuvalo Arsenalov niz,
- derbi protiv Tottenham Hotspura u kojem je Arsenal matematički osigurao titulu na White Hart Laneu,
- Henryjeve solo majstorije koje su bile čista umjetnost,
- nevjerovatnu mentalnu snagu u utakmicama kada su gubili, ali su se vraćali kao da im poraz nije opcija.
Wenger je tih mjeseci djelovao kao čovjek koji šeta kroz užarenu Premijer ligu noseći kartu do neke više dimenzije fudbala.
Zašto je ovaj podvig i danas neponovljiv?
U modernom fudbalu, sa milionima, rotacijama, povredama, tempom, pritiskom i nevjerovatnim taktičkim inovacijama — neporažen ostati cijelu sezonu djeluje kao naučna fantastika.
Liverpool, City, United, Chelsea — svi su imali velike generacije.
Ali Invincibles status ostao je svetinja rezervisana samo za Arsenal.
I to nije stvar statistike.
To je stvar duha.
To je bio tim koji se nije raspadao kada bi primio gol.
Bio je to tim koji nije znao igrati na 70%.
Tim koji je na terenu bio porodica — ponekad haotična, ponekad megalomanska, ali uvijek povezana zajedničkom misijom.
Wengerov potpis: humanizam u igri
Ako želiš razumjeti razliku između Wengera i drugih menadžera, dovoljno je da pročitaš njegovu rečenicu:
“Ne želiš samo pobijediti. Želiš pobijediti sa stilom.”
To je filozofija zbog koje je Arsenal postao globalni fenomen.
To je razlog zašto se sezona 2003/04 ne posmatra samo kao sportski uspjeh, nego kao umjetničko djelo.
U eri kada se fudbal sve više posmatra kao industrija, Invincibles su bili podsjetnik da igra i dalje pripada romantici.
Arsenal koji je pobijedio vrijeme
Možda Arsenal danas nije sila koju je bio tada.
Možda je Premier liga postala nešto sasvim drugo.
Ali Invincibles ostaju — ne samo kao statistički fenomen, nego kao simbol da se ponekad, u fudbalu, pojavi tim koji igra kao da je izašao iz neke druge stvarnosti.
Tim koji ne gubi.
Tim koji se smije u lice pritisku.
Tim koji na svaki teren dolazi s idejom da pokaže šta je ljepota igre.
Arsenalova neporažena sezona nije bila slučajnost.
Bila je to manifestacija filozofije, hrabrosti i vjerovanja u nešto što drugi nisu mogli ni zamisliti.
To je razlog zašto Invincibles i danas ostaju jedan od najvećih timova u historiji fudbala.
