Dobro došli u politiku 21. vijeka — jedino mjesto gdje se i najtvrđi realiti producenti osjećaju kao pripravnici. Ovdje nema izbacivanja, samo rotiranja. Nema pobjednika, samo preživjelih. Nema pravila, samo “novo normalno” koje se mijenja brže nego što se mijenja scenografija u Big Brotheru.
Svjetske demokratije ovih dana djeluju kao televizijski program čiji je redatelj dao otkaz, a kamermani snimaju na blef: polovina učesnika prijeti da će se izvući iz formata, druga polovina zna da bez formata ne postoji, a publika glasuje iz navike — jer karta za bijeg iz studija ne postoji.
U Americi je finalna sezona odavno počela: glasaju mrtvi, mrtve ideje, mrtvi sistemi, ali i dalje svi glume da je sve živo. Evropa snima spin-off: države posvađane oko migracija, budžeta i vrijednosti, ali uredno poziraju za najavni poster “Jedinstvo u različitosti”, kao da gledalac više ne vidi boom-mikrofon koji viri iz kadra. A Balkan? Balkan je uvijek fan-favorit. Onaj kandidat koji sve uništi, ali ga publika drži u kući jer “donosi dramu”.
Ako negdje politika liči na reality show, onda je to ovdje: glasamo protiv kandidata koji su već izbačeni, očekujemo pravdu od ljudi kojima ne vjerujemo, a institucije tretiramo kao frižider — otvorimo ih jednom dnevno, skontamo da unutra nema ništa, i opet ih zatvorimo.
I sve dok veliki svijet pokušava da spasi demokratiju od vlastite kič estetike, mi se pitamo:
da li je i naša politika scripted reality? Jer previše toga izgleda kao scena:
– sukobi s predumišljajem
– pomirenja bez razloga
– moralni principi koji traju kraće od reklame za prašak
– i narativi koji se pišu kao da publika nema daljinski
A možda i nema.
U svakom slučaju, pravila su jasna: ako preživiš ovu sezonu — ideš u finale. Ako ne preživi demokratija, snima se nova sezona sa istim likovima.
Jer ništa se tako dobro ne reciklira kao politička kriza.
