Pisanje Dina Buzzatija nije zabava, to je vrsta hirurškog zahvata na otvorenom srcu, bez anestezije i bez obećanja oporavka. U priči “Unnecessary Invitations” (Nepotrebni pozivi), koju u svom digitalnom trezoru čuva portal Asymptote Journal, Buzzati secira onaj mučni, klaustrofobični prostor između dvije osobe koje se gledaju, a ne vide se. To je provalija u kojoj jedan glas uzalud odjekuje, dok drugi ostaje zaključan u apsolutnoj, ledenoj ravnodušnosti.
Narator ove priče ne moli za ljubav u klasičnom, patetičnom smislu. On čini nešto mnogo gore – on nudi čitav svoj unutrašnji univerzum, svoje mračne šume, napuštene gradove i djetinje strahove osobi koja u njemu vidi samo običnog čovjeka koji hoda, jede i spava. Buzzati nas ovdje suočava s najstrašnijom spoznajom: možete posjedovati nekoga fizički, možete dijeliti isti sto i istu posteljinu, a ipak ostati nepremostivo udaljeni, kao dvije galaksije koje se udaljavaju jedna od druge brzinom svjetlosti.
U vrhunskom prevodu Lawrencea Venutija, Buzzatijeva rečenica pulsira od tjeskobe koja je preživjela decenije. Ti “nepotrebni pozivi” su zapravo svi oni naši pokušaji da budemo shvaćeni, da neko prepozna našu specifičnu težinu postojanja, samo da bismo se razbili o zid tuđeg nerazumijevanja. To je onaj trenutak kada shvatite da je vaša najdublja istina za nekog drugog samo dosadna buka. Buzzati ne krivi ravnodušnu stranu; on samo konstatuje tragediju ljudske izolacije. Mi smo, u svojoj suštini, neprobojne monade, a svaki pokušaj istinskog spajanja je unaprijed osuđen na to da bude naslovni “nepotrebni poziv”.
Čitanje Buzzatija danas djeluje kao jedini logičan čin otpora protiv digitalne iluzije povezanosti. U eri u kojoj se bliskost simulira lajkovima i brzim porukama, Buzzati nas podsjeća na to da prava komunikacija zahtijeva krvarenje, a da je većina onoga što nazivamo odnosima zapravo samo niz nesporazuma. On nas uči da prihvatimo tu samoću, ne kao poraz, već kao jedinu autentičnu tačku iz koje možemo posmatrati svijet.
