Danas su me pitali šta mislim o Davosu.
Ne šta znam, nego šta mislim. Kao da se na visini Alpa misli drugačije formiraju. Kao da hladan zrak i skupe akreditacije automatski proizvode dubinu.
Rekao sam ono što uvijek kažem: zavisi ko pita i zašto.
Primijetio sam da Davos voli pitanja koja zvuče veliko. Budućnost. Stabilnost. Inovacije. Održivost. Sve riječi koje lijepo stoje na panelima i još ljepše u saopštenjima. Teže ih je pronaći u praksi, ali to je već logistički problem.
Danas su me pitali i hoću li “uzdrmati” svijet. Ne znam zašto se to stalno očekuje. Svijet se obično ne uzdrma idejama, nego navikama. A navike se rijetko mijenjaju na pozornici.
U Davosu se, čini mi se, više razmjenjuju tonovi nego odluke.
Ako nešto bilježim za kraj dana, onda je to ovo:
Mjesta na kojima se priča o budućnosti često najviše vole sadašnjost.
A sadašnjost je vrlo uporna stvar.
Ja sam, po starom običaju, odgovorio smireno. Bez velikih riječi. Jer budućnost ionako ne pita šta je rečeno na panelu — nego šta je stvarno urađeno poslije.
