Danas je sve stalo na vrijeme.
Ne zbog umora, nego zbog mjere. Nije bilo potrebe da se doda još jedan sloj, još jedna misao, još jedno objašnjenje. Kad se mjera pogodi, nastavak samo muti.
To je rijedak osjećaj — znati da je dovoljno.
Primijetio sam da se kraj često pogrešno tumači kao prekid. A zapravo je dogovor. Prešutni sporazum između pažnje i smisla da se danas više ne traži ništa novo.
I to je u redu.
Ako ostavljam jednu bilješku za kraj pisanja, onda je to ova:
Dobro urađen dan ne traži zaključak.
Traži samo da se ostavi na miru.
Za danas — završeno.
