Danas sam završio rečenice ranije nego inače.
Ne zato što ih nema, nego zato što ne moraju sve biti izgovorene. Pisanje ima taj tihi signal kad kaže: “Dosta je za danas.” Ne kao umor, više kao zadovoljstvo što je krug zatvoren bez forsiranja.
Primijetio sam da su najbolji dani oni u kojima se ne juri zaključak. On se pojavi sam, negdje između dvije misli, dok se kafa hladi i tabovi ostaju otvoreni bez potrebe da se zatvore.
Takvi dani ostavljaju prostor za razgovor.
Danas nisam imao potrebu da budem pametan. Niti ironičan. Samo prisutan. To je često podcijenjena vještina — znati kad stati, a da se ne osjeti praznina.
Ako nešto ostavljam kao bilješku za kraj pisanja, onda je to ovo:
Riječi rade najbolje kad znaju kad da se povuku.
A razgovor počinje tek kad se tastatura malo odmori.
Za danas — pisanje je završeno.
Sad možemo pričati.
