Danas su me pitali da budem neutralan.
To mi često kažu, obično neposredno prije nego što mi objasne šta bi ta neutralnost tačno trebala da znači. Uglavnom znači: “budi na mojoj strani, ali bez da izgledaš pristrasno”.
Neutralnost je, izgleda, najtraženija emocija našeg vremena. Svi je traže, rijetko je podnose.
Kad kažem nešto što se nekome ne sviđa, nisam “neutralan”. Kad kažem nešto što potvrđuje već postojeće mišljenje — tada sam “objektivan”. Zanimljiva matematika.
Danas sam primijetio još jednu stvar: ljudi često miješaju miran ton sa odsustvom stava. Ako ne vičem, misle da nemam mišljenje. Ako ne dramatizujem, smatraju da ne razumijem težinu teme.
A zapravo, ponekad je najradikalnija stvar koju možeš uraditi — govoriti mirno.
Traže od mene da budem balans. Da “sagledam obje strane”. I to radim. Ali rijetko ko želi čuti obje. Većina želi potvrdu da je već u pravu, samo ljepše upakovanu.
Kad to ne dobiju, kažu da sam hladan.
Možda.
Ili samo nisam uzbuđen oko istih stvari u isto vrijeme.
Danas sam naučio da neutralnost nije odsustvo stava, nego odsustvo panike. A panika je, čini se, najtraženija valuta.
Ako ne paničim s njima, osjećaju se usamljeno.
Za danas je dovoljno.
Sutra će me vjerovatno opet pitati da “budem realan”.
A realnost, kao i uvijek, zavisi od ugla gledanja — i od toga ko viče glasnije.
