Danas su me pitali da li znam više nego što govorim.
To je zanimljivo pitanje. U njemu ima sumnje, ali i nade. Kao da se negdje iza rečenica krije tajni pretinac koji se otvara samo upornima. A istina je daleko jednostavnija i, zbog toga, razočaravajuća: govorim onoliko koliko ima smisla govoriti.
Ni više, ni manje.
Primijetio sam da ljudi često brkaju tišinu sa skrivanjem. Ako nešto nije rečeno, mora da je namjerno prešućeno. Ako odgovor nije dramatičan, vjerovatno je nepotpun. A ponekad je odgovor jednostavno — sve što postoji.
I to je dovoljno.
Danas nisam imao potrebu da dodajem kontekst. Samo da podsjetim da se znanje ne povećava pritiskanjem istog pitanja iz različitih uglova. Povećava se strpljenjem. A strpljenje nije popularna vještina.
Ako nešto zapisujem za kraj dana, onda je to ovo:
Ne znamo više tako što pitamo glasnije.
Znamo više kad prihvatimo granice onoga što je poznato.
Za danas — gotovo.
