Dok se svijet bori s duhovima prošlosti, u Bosni i Hercegovini oni i dalje hodaju među nama – svečano, pod reflektorima, uz fanfare i državne insignije, kao da su junaci, a ne ubice. Na Palama, nekadašnjem sjedištu ratne politike etničkog čišćenja, mjestu gdje su se crtali planovi za granatiranje Sarajeva i logore smrti, otkriven je spomenik “stvaraocima i braniocima Republike Srpske”. U redovima počasnih gostiju stajali su bivši predsjednik RS-a Milorad Dodik, predsjednik NSRS-a Nenad Stevandić i još nekolicina ljudi kojima pojam “pravda” zvuči kao uvreda, a “istina” kao nepristojnost. To nije samo ceremonija – to je ritual negacije, gdje se krv pretvara u bronzu, a žrtve u sjene.
Revizija s predumišljajem
Bio je to, zapravo, ceremonijalni performans rehabilitacije zla, gdje se prezimena Karadžić, Mladić i Krajišnik nisu spominjala kao sinonimi genocida, nego kao totemi navodne slobode. Na pozornici Pala, gdje su nekad crtane granice krvi i tišine, danas se aplauzom nagrađuje svaka riječ koja negira bošnjačko postojanje i svaka rečenica koja relativizira zločin. To nije slučajnost – to je strategija, planska i hladnokrvna, gdje se istorija ne piše, već briše, a memorija ne čuva, već prodaje.
Milorad Dodik, politički imitator koji već deceniju pokušava igrati ulogu balkanskog Putina – s istim govorom mržnje i lažnim obećanjima “veličine”, iskoristio je priliku da ponovo negira bosanske Muslimane kao narod i Bosnu i Hercegovinu kao državu. “Antiustavna Bosna nije prihvatljiva”, reći će “zaštitnik svih (republičko)Srba” , istim tonom s kojim su njegovi ideološki prethodnici 1992. crtali karte razaranja. Dodao je i da će “bosanski muslimani biti nazvani upravo tako”, vraćajući retoriku trideset godina unazad – u rovove u kojima su nestali gradovi, ljudi i razum. To nije samo riječ – to je oružje, koje se vuče kroz decenije, a sad se polira za nove generacije.
Putinizam made in RS
Dodik se, naravno, nije zaustavio na domaćoj mržnji. U maniru provincijskog despota, hvalio je predsjednika Rusije, čije je lice na potjernici Međunarodnog krivičnog suda, Vladimira Putina i “rehabilitovanu moć Rusije” – jer u svijetu Milorada Dodika, što je veći rat, što je dublji ponor, to je jača fascinacija silom. U njegovoj retorici nema politike – samo kult moći, kult vođe, kult negacije. On ne gradi državu, nego kulturni bunker opsade, u kojem se lojalnost mjeri količinom prezira prema drugima. A publika? Nisu građani – to su poltroni, investitori u haos i oni koji plaćaju da zaborav bude profitabilan.
Patologija sjećanja
Nije slučajno da se sve ovo dešava baš na Palama – mjestu gdje su prije tri decenije odlučivali o granatiranju Sarajeva, o konvojima smrti, o logorima i zatamnjenim mapama savjesti. Palama, koje su odavno postale simbol patologije sjećanja: umjesto da uče iz prošlosti, one je ponavljaju kao ritual, kao hodočašće u sopstvenu laž. U tom obredu učestvuju i institucije, svi koji su davno zaboravili da služenje narodu nije isto što i služenje ideologiji. To nije samo spomenik – to je oltar gdje se žrtvuje istina za idol moći.
Negiranje kao državni program
Ono što se dogodilo na Palama nije izolovan incident. To je entiteska politika RS-a – sistematska, dosljedna i planska negacija genocida, udružena s kultom ratnih zločinaca. U zemlji u kojoj su srebreničke majke još na sudovima, Dodik i Stevandić dižu spomenike ubicama. U zemlji u kojoj djeca uče tri verzije iste istorije, vlast u Banjaluci otvoreno promoviše antiustavni narativ, dok međunarodna zajednica već godinama proizvodi samo fraze i zabrinutost. Dodik ne govori za mase, on govori Putinu, Orbanovim krugovima i svakom političkom središtu koje vjeruje da je demokratija slabost.
Šutnja kao saučesništvo
Bosna šuti. Sarajevo šuti. Evropa šuti. A svaki put kada se prešuti ovakva sramota, još jedna linija između normalnog i bolesnog svijeta izbriše se. Zato ovo nije samo priča o Palama – ovo je priča o tome kako se fašizam vraća: ne u čizmama, nego u odijelima, s mikrofonima i protokolima. Ako je, kako reče filozof Adorno, pisati poeziju poslije Auschwitza barbarizam, onda je praviti parade u čast zločincima poslije Srebrenice – civilizacijsko samoubistvo. A mi? Mi smo saučesnici ako nastavimo s frazama umjesto akcija.
Djevojčica u okupiranom Sarajevu
Sjećam se kako sam kao djevojčica u okupiranom Sarajevu, slušajući granate, sanjala o bajkama, ali umjesto vilinskog štapića, držala sam Ikar konzervu, jer to je bilo naše oružje protiv gladi. Pale su tada bile za nas samo ime na karti, mjesto gdje se rađa mržnja, a ne spomenici. Slušala sam majku kako šapće o “onima tamo” koji nas granatiraju, a ja sam se pitala zašto nas mrze – zar nismo svi djeca, svi sa istim strahom u grudima?
Danas, kad vidim Dodika na Palama kako diže kipove ubicama, osjećam taj isti hladni vjetar u kostima, kad sam se tresla u podrumu dok granate padale. Vjerovala sam da će rat završiti kad se svi pomire, poput u bajci. Ali sad vidim da bajka nije završila – ona se samo prepričala, s novim junacima u odijelima, a starim ranama koje krvare ispod spomenika.
Vrijeme za istinu, ne za parade
Pale nisu slavile “heroje”. One su slavile sopstvenu amneziju, svoj moralni brodolom i sistem u kojem su negacija i mržnja jedina ideologija. U zemlji u kojoj su žrtve još neidentifikovane, Dodik diže spomenike krvnicima i hvali Putina. A možda je to i najveći zločin od svih: što smo zaboravili da prepoznamo zlo, kad se pojavi u odijelu i govori o miru.
Ipak, pravda će stići, a istina pojesti laž. Jer, kao djevojčica u okupiranom Sarajevu, još vjerujem u bajku – ali samo ako je mi napišemo, s imenima, a ne s lažnim spomenicima.
