U Bosni i Hercegovini već dugo ne postoji zajednička vanjska politika, ali ono što se posljednjih mjeseci vidi posebno jasno jeste razlika u razumijevanju moći među političkim elitama tri naroda. Dok srpski i hrvatski politički predstavnici intenzivno grade prisustvo u Washingtonu – ponekad i naivno, ali uporno – bošnjačka politička scena i dalje funkcioniše po obrascu pasivne zavisnosti od Brisela.
To nije pitanje ideologije, nego političke pismenosti.
Washington kao pozornica (i alat)
Posjete Milorada Dodika i Željke Cvijanović Sjedinjenim Američkim Državama nisu diplomatski uspjesi u klasičnom smislu. Molitveni doručci, fotografije s kongresmenima i “srdačni razgovori” ne znače formalnu podršku američke države. Ali znače nešto drugo: stalnu prisutnost u prostoru moći.
Cvijanović se u Washingtonu sastaje s ljudima iz najužeg kruga Trumpove administracije – od Howarda Lutnicka do republikanskih kongresmenki i senatora. Dodik, paralelno, gradi međunarodnu mrežu koja ide od Jerusalema (gdje ga prima Netanyahu iako ne obnaša izvršnu funkciju) preko Budimpešte kod Viktora Orbána, pa nazad do Washingtona. Uz to, Vlada RS-a angažuje profesionalne lobističke kuće, uključujući one s direktnim vezama prema republikanskim strukturama.
Sve to može biti politički problematično, pa i opasno po BiH – ali nije neozbiljno.
Isto važi i za hrvatsku stranu. Dragan Čović otvoreno govori o “drugačijoj organizaciji” posjeta Washingtonu, s ciljem da se, kako kaže, “mijenjaju odnosi oko izbornog zakona i državne imovine”. Drugim riječima: Hrvati pokušavaju igrati igru tamo gdje misle da se trenutno odlučuje.
Bošnjačka politika: Brisel kao plafon
Nasuprot tome, bošnjačka politička elita godinama se ponaša kao da je Brisel jedina adresa koja postoji. Najveći domet bošnjačkih lidera jeste poziv u Bruxelles, sastanak s Ursulom von der Leyen ili nekim od evropskih komesara – često u formatu u kojem se ne pregovara, nego sluša.
To nije diplomatija. To je tutorski odnos.
Problem nije u tome što EU ima ulogu u BiH – problem je što bošnjački političari nikada nisu razvili paralelne kanale utjecaja. Nema ozbiljnog lobiranja u SAD-u. Nema strateškog rada s think-tankovima. Nema dugoročnih odnosa s američkim kongresmenima, senatorima, fondacijama, akademskim i sigurnosnim krugovima.
I što je najgore: nema svijesti da je to uopće potrebno.
Elmedin Konaković, kao neki influenser, “saopćenjima” po Facebooku se hvali kako je i on imao “desetine sastanaka u SAD”. Bakir Izetbegović? Pa, on je “malo bolji”. Njemu je predsjednik Turske Recep Tayyib Erdogan bio kum na svadbi kćerke Jasmine. Tužno…
Naivnost ili letargija?
Za razliku od Dodika i Čovića, koji barem razumiju da se politika velikih sila ne vodi moralnim apelima nego interesima, bošnjačka politika i dalje vjeruje u automatizam:
– ako smo “u pravu”, neko će nas podržati
– ako poštujemo procedure, sistem će nas zaštititi
To je duboko naivno u svijetu u kojem se međunarodni poredak raspada, a moć se ponovo personalizira.
Dok jedni “taguju” Trumpa na X-u i plaćaju lobiste (ponekad groteskno, ali efikasno), drugi čekaju da im se pošalje signal iz Brisela šta smiju, a šta ne. U međuvremenu, teren se mijenja.
Politika se ne vodi čekanjem
Ovdje nije poenta braniti Dodika ili Čovića – naprotiv. Njihove aktivnosti često su direktno usmjerene protiv države Bosne i Hercegovine. Ali ignorisati činjenicu da oni razumiju važnost lobiranja, dok bošnjačka politika to ne razumije ili ne želi da razumije, znači zatvarati oči pred realnošću.
U svijetu u kojem se savezništva raspadaju, a nove mreže moći nastaju izvan formalnih institucija, pasivnost je najskuplja greška.
Bošnjačka politika danas ne gubi zato što je slabija u argumentima, nego zato što je odsutna tamo gdje se ti argumenti trebaju izgovoriti.
A u međunarodnoj politici, ako te nema za stolom – vrlo često si na meniju.
