National Geographic podsjeća na to kako su Maje, Egipćani, Hetiti i narodi Levanta opstajali tako što su, kad bi ih pogodio veliki lom, mijenjali dubinu i strukturu vlasti, preuređivali ekonomske modele, otvarali nove puteve i trgovačke mreže, osmišljavali nove načine funkcionisanja. Ukratko: kada se zemlja pod njima raspadala, oni su mijenjali pravila igre. Čitava civilizacija bi se preusmjerila, kao brod koji, da bi preživio oluju, mora promijeniti kurs — ne samo boju zastave.
U Bosni i Hercegovini, međutim, kriza nije povod za promjenu. Kriza je dekor. Mi ne prilagođavamo sistem stvarnosti, mi prilagođavamo priču o sistemu — publici. Dok se drugi narodi pitaju kako da opstanu, mi se pitamo kako da uvjerimo sami sebe da je sve dobro. I uspijevamo, makar na trenutak, jer ništa tako dobro ne raste na našim prostorima kao samoobmana.
Kad kriza dođe, prvo je ignorišemo kao da će je vrijeme odnijeti samo od sebe. Onda se usmjerimo na ritualno traženje krivca — negdje izvan sebe, naravno — pa prelazimo u fazu brzog medijskog performansa, glumeći odlučnost pred kamerama, dok u realnosti stojimo na mjestu. Nakon toga obiđemo poplavljene gradove kao da je prisustvo rješenje, a ne simptom nemoći. Zatim, standardno, slijedi faza velikih riječi o “situaciji pod kontrolom”, koja se obično završava tim da kontrola nestane prije nego što nestanu zalihe lijekova, a administracija se uruši u samu sebe, kao zvijezda koja se raspada pod vlastitom težinom.
U civilizacijama o kojima National Geographic piše, adaptacija je bila mehanizam preživljavanja. U Bosni, adaptacija je samo riječ koju političari koriste da zvuče pametnije dok objašnjavaju zašto će sve ostati isto.
Kod nas se ništa ne mijenja osim retorike, a retorika se mijenja samo toliko da bi skrivala činjenicu da se ništa drugo ne mijenja. To je naša verzija otpornosti: ostati nepokretan dok sve oko nas tone, uvjeravajući sebe da je stabilnost samo drugo ime za stagnaciju.
Drevne civilizacije su, u trenucima sloma, tražile novi pravac. Mi, kad se pod nama otvori zemlja, prvo gledamo da li je kamera uključena.
I tu negdje leži razlika između opstanka i raspadanja: jedni su mijenjali sistem da bi preživjeli, a mi čekamo da nas sistem oblikuje po svojoj meri — sve dok ne postanemo dovoljno mali da stane u njegovu rupu.
