Postoje fudbaleri koji dominiraju snagom, brzinom ili golovima. A postoje i oni rijetki koji dominiraju razumijevanjem igre. Xavi Hernández i Andrés Iniesta pripadaju ovoj drugoj, gotovo izumrloj vrsti. Njih dvojica nisu samo obilježili jednu generaciju Barcelone i Španije — oni su promijenili način na koji se fudbal gleda, tumači i pamti.
Nisu bili glasni. Nisu bili teatralni. Ali su bili nemilosrdno precizni.
La Masia kao ishodište jedne ideje
Xavi i Iniesta nisu nastali slučajno. Oni su proizvod La Masije — ali još više, oni su proizvod ideje. Ideje da lopta treba da se čuva, da se protivnik umara bez kontakta, da prostor vrijedi više od snage.
Xavi je bio dirigent. Iniesta improvizator. Jedan je držao tempo, drugi je lomio ravnotežu. Zajedno su činili savršenu osovinu koja je omogućila Barceloni i Španiji da igraju fudbal koji je djelovao nezaustavljivo, ali i nevjerovatno jednostavno.
Statistika koja djeluje nestvarno
Brojevi često ne mogu objasniti uticaj igrača poput Xavija i Inieste, ali ponekad ipak govore dovoljno.
Xavi Hernández:
- preko 750 nastupa za Barcelonu
- 25 trofeja s klubom
- više od 90% uspješnih dodavanja u najboljim sezonama
- ključni igrač Barcelone Pepa Guardiole
Andrés Iniesta:
- 674 nastupa za Barcelonu
- 30 trofeja s klubom
- strijelac gola u finalu SP 2010.
- čovjek koji je u najvećim utakmicama bio – najtiši i najbolji
Ali statistika ne bilježi ono najvažnije: kontrolu haosa.
Tiki-taka nije bila šema, nego filozofija
Često se govori o tiki-taki kao sistemu. U stvarnosti, to je bio jezik. A Xavi i Iniesta su ga govorili tečno.
Njihova igra nije bila puko dodavanje u širinu, kako su je kritičari znali banalizirati. To je bila stalna potraga za viškom — viškom prostora, viškom vremena, viškom opcija. Lopta nije bila cilj, nego sredstvo.
Pep Guardiola je jednom rekao:
„Ako ne znate zašto dodajete loptu, onda je ne dodajte. Xavi i Iniesta su to uvijek znali.“
Izjave koje govore više od hvalospjeva
Rijetko koji dvojac je dobio toliko univerzalno poštovanje, čak i od rivala.
Zinedine Zidane:
„Iniesta je fudbaler kojeg ne možete mrziti, čak ni kad vam uništi ekipu.“
Arsène Wenger:
„Xavi je bio mozak. Iniesta je bio srce. A Barcelona je igrala kao organizam.“
Vicente del Bosque:
„S njima dvojicom, utakmica je uvijek bila pod kontrolom, čak i kad to nije izgledalo tako.“
Lionel Messi je možda najjednostavnije sažeo:
„Bez Xavija i Inieste, ja ne bih bio isti igrač.“
Španija i trenutak apsolutne dominacije
Evropska prvenstva 2008. i 2012. i Svjetsko prvenstvo 2010. ne mogu se zamisliti bez ovog dvojca. Španija je tada igrala fudbal koji je mnogima djelovao frustrirajuće, ali je bio savršeno efikasan.
Iniesta je u finalu u Johannesburgu postigao gol koji je Španiji donio naslov prvaka svijeta. Nije slavio euforično. Skinuo je dres i pokazao poruku posvećenu Dani Jarqueu. To je bio Iniesta u jednoj slici — veličina bez potrebe za bukom.
Nostalgija koja nije samo romantična
Danas, kada se fudbal sve više oslanja na tranziciju, snagu i direktnost, Xavi i Iniesta djeluju kao posljednji velikani jedne epohe. Njihova igra tražila je strpljenje — i kod igrača i kod gledalaca.
Zato nostalgija za njima nije samo sentimentalna. Ona je i kritika današnjeg fudbala, koji sve rjeđe dozvoljava sporost, razmišljanje i tišinu.
Naslijeđe koje se ne može kopirati
Mnogi su pokušali pronaći „novog Xavija“ ili „novog Iniestu“. Većina je shvatila da se to ne radi transferima, nego kulturom.
Njih dvojica nisu bili proizvod tržišta. Bili su proizvod kontinuiteta, strpljenja i povjerenja u ideju.
Zaključak: fudbal kao dijalog, ne sukob
Xavi i Iniesta nisu osvojili svijet jer su bili jači od drugih, nego jer su razumjeli igru bolje od svih. Njihov fudbal nije bio rat, nego razgovor. Nije bio demonstracija moći, nego inteligencije.
U vremenu kad se sve mjeri brzinom i brojevima, njihov najveći doprinos možda je podsjetnik da fudbal — u svojoj srži — ostaje igra misli.
I lopte.
