Sad je moderno biti ekoaktivista, samo pod uslovom da sve to možete dokumentovati na svom pametnom telefonu. Da, spasimo planetu, ali ne zaboravite da napravite savršeni selfie s plastičnom bocom u pozadini, kako bi svi znali da ste se potrudili. Jer očigledno, najvažniji dio aktivizma danas nije sam čin djelovanja, već da se o tome govori, tweetuje i lajkuje. Ako spasite jednu rijeku, ali niste postavili filter, niste stvarno ekoaktivista. Svi znamo, bitna je “prezentacija”.
Svi smo postali majstori zelenog signala. Naši feedovi su puni savjeta: kako koristiti platnenu kesu (snimljenu u “slow motionu” na idealnom svjetlu), kako izabrati organski avokado (nebitno što je preletio pola svijeta da bi došao do nas) i zašto je veganska ishrana jedini moralni izbor (objavljeno s iPhonea napravljenog u sumnjivim uslovima rada).
Danas je najteži dio recikliranja odabir pravog hashtaga. Da li je bolje ići s #EcoWarrior, #SustainableLiving, ili možda samo #GreenVibes? Na kraju krajeva, ako niste uvjerili 500 pratilaca da je vaš minimalizam bolji od njihovog, zar se uopšte računa? Stvarna, teška borba protiv korporacija koje zagađuju ili pritisak na političare da implementiraju zakone – to je dosadno, to se ne lajka i, najvažnije, ne izgleda dobro na storyju.
Ne, mi smo izabrali lakši put: kupovinu rješenja. Kupimo skupu termalnu bocu s motivirajućim citatom, kupimo bambusovu četkicu za zube koja se raspadne nakon tri korištenja i kupimo aviokarte za “ekoretreat”. Tako rješavamo problem klimatskih promjena – konzumerizmom. Jer, zašto bismo mijenjali sistem kada možemo samo promijeniti brend?
I tu leži sva tragedija našeg doba: Planetu ne spašavaju filteri, nego zakoni. Ne spašavaju je lajkovi, nego žrtva. A naša generacija, zakačena na dopamin i brzi društveni aplauz, spremna je učiniti sve za spas planete, osim da se isključi s mreže i stvarno zaprlja ruke. Kada se svjetla ugase i kamera prestane snimati, platnena kesa često ostane u gepeku, a narudžba brze dostave stigne u tri plastične kese. Nije problem što se zalažemo za promjene. Problem je što smo se uvjerili u to da je objava promjena.
I u toj digitalnoj igri, mi nismo glavni igrači. Mi smo statisti u marketinškom narativu koji su stvorile upravo one korporacije koje navodno preziremo. “Greenwashing” nije više samo pranje savjesti, to je milijarde dolara vrijedna industrija koja zna da je mnogo jeftinije prodati vam ideju održivosti, nego zaista promijeniti lanac snabdijevanja.
Sistem se ne boji vašeg storyja u kojem pijete kafu iz višekratne šolje, on se boji zakona koji će im zabraniti da ispuštaju otpad u rijeku. Zato vas korporacije ohrabruju da kupujete njihovu “održivu” liniju proizvoda. Njihova strategija je briljantna: prebacuju teret odgovornosti za klimatske promjene s proizvođača na individualnog potrošača. Prema toj logici, za zagađenje nije kriv gigant koji proizvodi milione plastičnih boca, već ste krivi vi što tu bocu niste reciklirali. A najbolje od svega? Krivi ste ako niste kupili onu njihovu “eko-friendly” bocu koja košta pet puta više.
Mi smo u zamci: umjesto da zahtijevamo sistemske promjene, mi se takmičimo ko će biti moralno superiorniji kupujući skuplju ambalažu. Naša borba se svela na mikroizbore u prodavnici, a politički aktivizam je zamijenjen estetikom. Na kraju dana, ekološki je savršena samo tišina. Tišina u kojoj nema lajkova, tišina u kojoj nema pohvala i tišina u kojoj se radi pravi, dosadni posao promjene. Ali ko želi tišinu, kada vam telefon nudi beskonačni aplauz?
