Gdje je nestao J. D. Vance? Tiha pukotina u Trumpovoj administraciji oko rata s Iranom

raskol u bijeloj kuci

Dok Washington sve dublje ulazi u rat protiv Irana zajedno s Izraelom, u američkoj administraciji pojavljuje se zanimljivo pitanje koje mnogi mediji tek počinju primjećivati:

gdje je potpredsjednik J. D. Vance?

Čovjek koji je tokom kampanje 2024. godine bio jedan od najglasnijih protivnika novih američkih ratova sada je gotovo nevidljiv u raspravama o sukobu s Iranom.

Za neke analitičare to nije slučajno.

To može biti znak unutrašnjeg raskola u samom vrhu američke vlasti.


Kampanja protiv novih ratova

Tokom predsjedničke kampanje 2024. Vance je izgradio politički profil na jednoj centralnoj ideji:

Amerika mora prestati voditi beskrajne ratove na Bliskom istoku.

U više intervjua i govora upozoravao je da bi sukob s Iranom bio katastrofa.

Argument je bio jednostavan:

  • rat bi destabilizirao cijeli region
  • povećao bi cijene energije
  • i ponovo uvukao američku vojsku u dugotrajni konflikt

Drugim riječima, Vance je bio dio nove generacije republikanaca koji su zagovarali manju američku ulogu u svjetskim ratovima.


Rat koji je došao uprkos obećanjima

Ironija je očigledna.

Samo nekoliko mjeseci nakon početka mandata, administracija predsjednika Donalda Trumpa odlučila je podržati izraelsku vojnu operaciju protiv Irana.

Američke snage su već ranije bombardovale iranske nuklearne objekte, a zatim su se uključile i u širu vojnu kampanju.

Za analitičare poput Idreesa Kahloona iz magazina The Atlantic, to je dramatičan obrat.

Jer upravo je Vance bio jedan od političara koji je najjasnije obećavao da se takav rat neće dogoditi.


Vanceizam koji je nestao

Kada je izabran za potpredsjednika, mnogi su vjerovali da će Vance biti ideološki arhitekt nove faze “trumpizma”.

Njegova politička platforma uključivala je tri ključne ideje:

  • skromniju ulogu Amerike u svijetu
  • ekonomsku politiku fokusiranu na radničku klasu
  • snažniju regulaciju velikih korporacija

Ali prema analizi The Atlantica, danas je teško pronaći tragove tih ideja u stvarnoj politici administracije.

“Vrlo malo Vanceizma se može vidjeti u potezima Bijele kuće”, piše Kahloon.


Potpredsjednik u sjeni

To se posebno vidi u krizi oko Irana.

Dok predsjednik Trump, državni sekretar i vojni vrh dominiraju javnim nastupima, Vance se rijetko pojavljuje kao ključni glas u raspravama o ratu.

U jednom od rijetkih javnih trenutaka nakon početka sukoba, našao se uz bivšu kongresnicu Tulsi Gabbard, koja je poznata po protivljenju američkim intervencijama u inostranstvu.

Za neke posmatrače to je bio signal.

Oboje su političari čiji stavovi o vanjskoj politici nisu potpuno usklađeni sa trenutnim kursom administracije.


Nasljednik koji je izgubio prostor

Kada je Vance nominovan za potpredsjednika, mnogi republikanci su vjerovali da on predstavlja budućnost pokreta nakon Trumpa.

Bio je zamišljen kao političar koji će spojiti:

  • populizam
  • ekonomsku politiku usmjerenu na radnike
  • i skeptičan pristup američkim ratovima

Ali rat s Iranom sada dovodi tu viziju u pitanje.

Ako sukob postane dugotrajan i politički nepopularan, Vance bi se mogao naći u nezgodnoj poziciji.

Kao potpredsjednik administracije koja vodi rat koji je ranije kritikovao.


Pogled prema 2028.

Za Vancea je pitanje Irana više od trenutne krize.

To je potencijalni politički problem za njegovu budućnost.

Jer mnogi ga i dalje vide kao mogućeg republikanskog kandidata za predsjednika 2028. godine.

Ali ako bude previše vezan za politiku koju je ranije osporavao, mogao bi izgubiti ključni dio vlastite političke priče.

A ta priča je bila jednostavna:

Amerika mora prestati voditi ratove koji joj ne donose sigurnost.


Tiha pukotina u Washingtonu

Za sada nema otvorenog sukoba unutar administracije.

Ali činjenica da jedan od ključnih političara administracije gotovo ne igra vidljivu ulogu u najvećoj vanjskopolitičkoj krizi mandata govori mnogo.

Možda ne postoji javni raskol.

Ali postoji očigledna razlika između ideja koje su dovele neke političare na vlast — i politike koja se sada vodi.

A u Washingtonu takve razlike često postanu vidljive tek mnogo kasnije.