Djela Williama Shakespearea, kao druga najčitanija na svijetu poslije Biblije, oblikovala su način na koji razmišljamo o ljudskoj prirodi, moći i sudbini. No, jedan od najpoznatijih stihova – “Slabosti, ime ti je žena!” – danas zvuči kao eho prošlosti koja više ne opisuje stvarnost. Četiri vijeka kasnije, svjedočimo eri čeličnih žena: onih koje ne priznaju granice, onih koje ruše zidove predrasuda i onih koje vode narode, umjesto da slijede puteve koje su drugi zacrtali. Rečenica iz “Hamleta” danas zvuči kao anahronizam i teška uvreda. Hamlet, razapet između dužnosti i ludila, poručuje: “Slabosti, ime ti je žena!”.
I dok bi mu se cijeli naš vijek rugao zbog te dijagnoze, postavlja se pitanje: Je li se promijenila žena, ili se promijenila definicija slabosti?
Jedna od prvih koja je tu titulu nosila bila je Margaret Thatcher, “Željezna lady”. Kao prva premijerka Ujedinjenog Kraljevstva, nije samo srušila političke barijere – promijenila je društvo. Provela je reforme koje su bile bolne, ali i hrabre: denacionalizovala je industriju, smanjila uticaj sindikata i postavila temelje tržišne privrede. Njeni stavovi nisu bilo jeftini: 1984. godine IRA je pokušala da je ubije u bombaškom napadu u Brightonu. No, ona nije pokleknula. Njeno ustrajanje postalo je simbol ženstvene snage koja ne priznaje kompromis s principima.
Ali Thatcher nije samo istorijska figura – ona je prototip. Danas je “čelična žena” svuda oko nas.
Nije li naš čitav dvadeset i prvi vijek zapravo epoha čeličnih žena?
Gledam današnje žene, naše majke, sestre, supruge i kćeri. One nisu Hamletove “slabosti”. One drže tri ili četiri posla, žongliraju karijerom, porodicom, školskim obavezama i vlastitim ambicijama. Ne plaše se propasti, ne libe se ustati poslije pada.
Ali, tu leži ona tiha balkanska tuga. Promijenila se definicija moći, ali se nije promijenila definicija umora.
Shakespearova Ofelija je slaba jer nije mogla da podnese tragediju i izdaju svijeta oko sebe – umrla je od slomljenog srca. Naše čelične žene danas ne umiru od slomljenog srca. Umiru od stresa, prekomjernog rada i tihe rezignacije jer moraju biti nepogrešive na svakom frontu. One su jake, da – ali su li i sretne?
Margaret Thatcher je promijenila ekonomsku kartu Evrope. Naše žene mijenjaju pelene, rješavaju projekte, vode kućanstva, preživljavaju birokratiju. One su junaci bez oreola i herojskih himni. Njihov je čelik kaljen u tišini, između radnog vremena i kasne večere.
Žena više nije slabost. Ona je temelj. Samo što je taj temelj preuzeo previše funkcija, a premalo podrške. I dok se svijet divi njenoj čvrstini, ja se pitam: Koliko nas košta taj “čelik” na duši?
Možda je Hamlet pogriješio u imenici. Nije slabost ime ženi. Slabost je ime svijetu koji je natjerao da bude čelična.
