Postoje pjevači, postoje frontmani, postoje zvijezde — a onda postoji Chris Cornell.
Za neke od nas, on nije bio samo muzičar. Bio je glas kojim su govorile naše najdublje slabosti, pobjede, strahovi, pogrešne odluke i rijetki trenutci svjetlosti. Bio je nečiji soundtrack za odrastanje, nečija terapija, nečije utočište. Čak i ako ga nikada nisi vidio uživo, uvijek si imao osjećaj kao da si ga poznavao.
Chris Cornell je bio jedna od onih rijetkih figura koje se ne mogu smjestiti u jedan žanr, niti u jedno raspoloženje. U njemu je živjela grunge eksplozija Seattlea, elegancija kantautora stare škole, rockerska sirovost, ali i tuga koju ne možeš glumiti.
Ta tuga je bila stvarna, duboka, i na kraju kobna.
Ali prije svega toga — bio je genij.
Rođen 1964. u Seattleu, Cornell je odrastao u disfunkcionalnoj porodici, boreći se s depresijom već u ranim godinama. Njegov bijeg bila je muzika. Prije nego što će postati “koraci do neba” grunge generacije, bio je usamljen dječak koji je svirao bubnjeve u podrumu, izolovan od svijeta, ali osjetljiv na sve što se u njemu dešava. Kasnije je priznao:
“Muzika je bila jedini način da se izrazim bez straha.”
I to se osjeti u svakom tonu koji je ikad otpjevao.
Soundgarden: Gdje je sve počelo
Sa Soundgardenom, Cornell je postavio temelje grunge–pokreta zajedno s Nirvanom, Pearl Jamom i Alice in Chains. Ali Soundgarden nikada nije zvučao kao ostatak Seattlea. Bio je teži, mračniji, tehnički komplikovaniji, gotovo prosto metal bend sa srcem poete.
Albumi poput Badmotorfinger i Superunknown pokazali su koliko je bio jedinstven. “Black Hole Sun” i danas zvuči kao ritual, kao šapat svijeta koji se raspada iznutra. “The Day I Tried to Live” je postala himna svih koji su se borili protiv vlastite tame.
A njegov glas?
Mi iz generacije koja je odrasla na tome — znamo.
Cornell je imao raspon od gotovo četiri oktave, boju koja je bila istovremeno i snažna i ranjiva, i sposobnost da jedan stih pretvori u nešto kao ispovijest ispijenu do dna.
Temple of the Dog: Pismo prijatelju koji je prerano otišao
Jedan od najljepših dijelova njegove karijere je Temple of the Dog, projekat posvećen Andrewu Woodu iz Mother Love Bone, njegovom bliskom prijatelju. Album je bio oproštajna pjesma, a “Hunger Strike” duet s Eddiejem Vedderom ostao je klasična scena u historiji rocka —
dva mlada lava Seattlea, dva glasa, dva svijeta, jedan bol.
Audioslave: Kada su se sumrak i vatra spojili
Kada je Cornell 2001. ušao u studio sa članovima Rage Against the Machine, mnogi su sumnjali.
Kako spojiti političku eksplozivnost RATM-a i emocionalnu dubinu Soundgardena?
Odgovor: Audioslave.
Novi bend zvučao je kao nešto što svijet ranije nije čuo — hibrid rifova koji paraju horizont i lirike koje režu direktno kroz grudni koš. “Like a Stone”, “I Am the Highway”, “Shadow on the Sun”, “Be Yourself”… To su pjesme koje nose nešto što je bilo toliko intimno da je bilo teško povjerovati da ih pjeva neko slavan.
Bile su to pjesme čovjeka koji je pokušavao da preživi samog sebe.
Tom Morello je o njemu rekao:
“Cornell je bio jedan od najvećih rock pjevača svih vremena. Ali ono što me najviše diralo bila je njegova ljudskost, njegova nježnost.”
Solo karijera: Kada je ostao potpuno sam
Cornellova solo karijera bila je lična, tiha, često mračna, ali uvijek briljantna.
Njegov album Euphoria Morning jedan je od najpodcjenjenijih albuma ikad snimljenih. Pjesma “Can’t Change Me” zvuči još jače kada znaš da on sebe nikada nije smatrao dovoljno dobrim, dovoljno jakim, dovoljno vrijednim ljubavi koju je davao drugima.
Njegova obrada “Nothing Compares 2 U” Sinead O’Connor — mnogi smatraju najboljim vokalnim nastupom novog vijeka.
Poštovao je Princea, a Prince je rekao za njega:
“Tačnije nego što bih ja to otpjevao.”
A to nešto znači.
Muzičari o Chrisu Cornellu
Ako želiš da znaš šta je neko značio drugima, pogledaj šta ti drugi govore kad ga više nema.
Dave Grohl (Nirvana, Foo Fighters):
“Cornell je bio glas generacije. Kada je on pjevao, osjećao si da je sve u tebi ogoljeno. Kad je otišao, kao da je dio Seattlea umro zauvijek.”
Eddie Vedder (Pearl Jam):
“Bio je moj stariji brat. Njegova smrt… ne pričam o tome. To je rana koja ne zarasta.”
James Hetfield (Metallica):
“Otišao je čovjek koji je mogao pjevati sve – od šapata do krika. Neponovljiv.”
Chester Bennington (Linkin Park) – koji je tragično umro samo dva mjeseca nakon Cornella, i to na Chrisov rođendan:
“Bio si inspiracija. Bio si prijatelj. Bio si svjetlo u tami.”
Ovdje se i najtvrđa lica u rocku savijaju.
Zašto je otišao?
Cornell je izgubio borbu protiv depresije 18. maja 2017. godine.
To je bio dan kada su fanovi širom svijeta shvatili da pjevači nisu superjunaci — da ponekad oni koji nas spašavaju od naših demona ne mogu spasiti sebe.
Njegova supruga Vicky više puta je istakla da je Cornell bio u medicinski nestabilnom stanju zbog kombinacije lijekova. A fanovi — pa, mi smo ostali sa pjesmama koje su sada imale drugačiji smisao.
“I Am the Highway” više nije bila metafora.
“Fell on Black Days” više nije bila samo mračna epoha.
Sve je dobilo novo značenje.
I to je možda najteže prihvatiti.
Naslijeđe koje ne prolazi
Danas, sedam godina nakon njegove smrti, Chris Cornell je i dalje jedna od najvećih figura moderne rock muzike. Njegov uticaj nalazi se u svim vokalima koji žele nešto više od pukog pjevanja — oni koji žele istinu, koji žele iskrenost, koji žele da svaka nota bude ispovijest.
Njegove pjesme slušaju tinejdžeri koji nisu bili ni rođeni kad su Soundgarden raspalili Superunknown.
Njegov glas se koristi kao mjera.
Njegov stil kao škola.
Njegov bol kao upozorenje.
Neki ljudi odu, ali ostave trag koji ne blijedi.
Chris Cornell je jedan od njih.
Za kraj — šta je on značio nama, fanovima
Za nas, Cornell je bio onaj osjećaj kad pogledaš kroz prozor autobusa i na trenutak shvatiš da nisi sam u tome što nosiš u sebi.
Bio je glas koji ti kaže da je u redu biti slomljen.
Bio je dokaz da osjetljivi ljudi mogu biti snažni.
Da tuga može biti umjetnost.
Da bol može biti ljepota.
I zato mu se vraćamo.
Zato ga slušamo.
Jer Chris Cornell nije bio samo pjevač.
Bio je — i ostao — jedan od najvažnijih glasova modernog doba.
I tišina koja je ostala nakon njega…
ponekad govori više nego sve note koje je ikad otpjevao.
