Na današnji dan, prije trideset i tri godine, sunce je u Sjeverinu svanulo kao i obično, obećavajući još jedan radni dan. Ali za šesnaest muškaraca i jednu ženu, to jutro nije bilo obično. Njihova putanja, njihova očekivanja, njihovi životi – sve se prekinulo na jednoj krivudavoj cesti, postajući tek hladna statistika u arhivima užasa. Priča o otmici civila iz Sjeverina je bolna rana koja ne zarasta, priča o nevinosti otetoj na pragu doma i o tijelima koja Drina i dalje krije.
Dok se vrijeme nezaustavljivo kotrlja naprijed, naša je moralna dužnost da zastanemo, da se suočimo s bolom i da ne dopustimo da zaborav prekrije ovaj zločin. Sjećanje nije samo pijetet ono je i zahtjev za pravdu – onu koja nadilazi presude i traži priznanje za žrtve i utjehu za porodice.
U tom duhu, Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) podsjeća nas na gorku istinu i teret koji država Srbija tek treba da preuzme.
UDIK evocira trenutak na današnji dan prije trideset i tri godine kada se dogodila otmica civila iz Sjeverina, mjesta koje se nalazi u opštini Priboj u Srbiji.
“Otmicu su izveli pripadnici srpske formacije Osvetnici, kojom je komandovao Milan Lukić. Tom prilikom su oteli, a kasnije i ubili, 16 Bošnjaka, radnika pribojskih preduzeća iz Sjeverina, koji su ujutro pošli na posao u Priboj redovnom autobuskom linijom Priboj – Rudo – Priboj.
Za ubistva civila iz Sjeverina Okružni sud u Beogradu je 2005. godine osudio Milana Lukića, Olivera Krsmanovića i Dragutina Dragićevića na po 20 godina, te Đorđa Ševića na 15 godina zatvora. U presudi beogradskog suda navodi se da su okrivljeni zajedno sa još 5 nepoznatih lica izvršili mučenje, povrijedili tjelesni integritet i ubili civilna lica u akciji koju su izveli u prijepodnevnim satima 22. oktobra 1992. godine.
Milan Lukić je autobus preduzeća Raketa iz Užica zaustavio u selu Mioče (Rudo, Bosna i Hercegovina), te s dva NN lica ušao u autobus i legitimisao putnike. Tom prilikom je iz autobusa izvedeno petnaest muškaraca i jedna žena. Kamionom kojim je upravljao Oliver Krsmanović su odvezeni u hotel Vilina Vlas u Višegrad. Oteti su ispred hotela, pretreseni te su im oduzeti lični dokumenti. Potom su uvedeni u hol hotela gdje su fizički zlostavljani drvenim motkama, a potom su odvezeni do obale rijeke Drine i tu lišeni života.
U noći pred otmicu civila iz autobusa, otet je i Sabahudin Ćatović ispred porodične kuće. Od tada mu se gubi svaki trag. Sve žrtve otmice bile su državljani Savezne Republike Jugoslavije. Do sada su pronađeni posmrtni ostaci samo jedne osobe (Medredin Hodžić), dok se ostali i dalje vode kao nestali.
Iako su oteti i likividirani na teritoriji druge države, moralna je obaveza države Srbije da ubijenima prizna status civilnih žrtava rata i time im iskaže pijetet kakav zaslužuju. Aktivniji rad odgovornih institucija na pronalasku nestalih i pružanje novčane naknade porodicama žrtava bi pokazali da se država i društvo saosjećaju s njihovim bolom i patnjom.
U povodu godišnjice, sjećamo se ubijenih civila iz Sjeverina: Alija Mandal, Derviš Softić, Esad Džihić, Idriz Gibović, Hajrudin Sajtarević, Medredin Hodžić, Mehmed Šebo, Medo Hodžić, Mevlida Koldžić, Mithad Softić, Mujo Alihodžić, Mustafa Bajramović, Ramahudin Ćatović, Ramiz Begović, Sabahudin Ćatović, Sead Pecikoza i Zafer Hadžić”, saopšeno je iz UDIK-a.
