Slavonsko sunce ne bira gdje će udariti, probija se kroz prašnjave prozore osnovne škole u Dalju. Klupe su još iste – izgrebanom drvetu vremenom dodati su novi tragovi, ali stari ostaju vidljivi kao brazde na dlanu seljaka koji vuče mrežu. Ispod svakog urezanog srca, svakog inicijala koje više niko ne može pročitati (osim, možda, nekog arheologa iz dosade) leže “ostrva radosti” koja ni rat nije uspio potopiti.
Goran Dakić sjedi u srednjem redu, u predzadnjoj klupi, na mjestu gdje je, onako kako je zapisao u “Petodinarkama”, sjedio Željko Nišević – onaj stidljivi dječak sa crvenim obrazima u kojem je bila skrivena neka neimenovana jedrina. Snaga za koju ni sam nije znao. Njegov prst lagano prelazi preko urezanog srca na drvetu, preko inicijala koje je vrijeme izlizalo do nečitljivosti.
“Postoji samo tišina”, kaže Goran tonom čovjeka koji je preživio i škole i sisteme i balkanske lekcije koje nikad nismo naučili, “ta ljekovita i umirujuća tišina koja krijepi i odmara, od koje se nikada ne možeš rastati i koja teče u tebi ma gdje bio i ma kojim putevima hodio”.
U učionici, gdje se miješaju mirisi starog laka, krede i vremena koje je ostalo zarobljeno u stolariji, vidi se da je njegov zavičaj manje mjesto na karti, a više rana koja je naučila da govori. Zidovi su novi, prozori promijenjeni, ali škripa drvenog poda ostala je ista, kao da ni nju niko nije uspio uvjeriti u to da vrijeme teče. Ona pamti više od dnevnika, više od arhiva, više od istorije koja se prečesto piše bez onih koji su je nosili.
Tu, u srednjem redu, gdje je sjedio dječak koji će postati pisac, a možda i obrnuto, počinje naš put. Ne kao intervju, već kao sjećanje.
I dok se svjetlost na podu polako pomjera, crtajući put koji ne vodi nikuda, pitam ga šta je danas za njega zavičaj – mjesto ili bol koju nosi.
– Iako nisam rođen u Slavoniji, Dalj će zauvijek biti moj zavičaj, počinje tonom koji je miran, ali nikad ravnodušan. “Crnjanski kaže da je zavičaj ono što izaberemo. Nisam siguran da li sam išta izabrao, ali znam da sam najspokojniji kada sam tamo. Često odlazim u Dalj, ali mi ta vrsta prisutnosti više nije neophodna da bih imao zavičaj. Dovoljno mi je da napišem dvije-tri rečenice i da ponovo budem tamo. Taj Dalj o kojem pišem i koji volim više, naravno, ne postoji, ali u tome je sva ljepota, jer sa svega nekoliko rečenica ili pasusa mogu da ga iznova stvorim”.
A u Dalju, ništa ne počinje od knjiga — sve počinje od glasa. Od prvih riječi koje se čuju na odmoru, od učiteljskih opomena, od dječijih psovki koje se prepričavaju generacijama. Zanima me koliko jezika jednog sela može stati u jednog pisca.
– Prvo izdanje “Dalja” je ijekavsko. Pisao sam onako kako sam u tom trenutku govorio, a govorio sam krajiškom ijekavicom, jer sam prvu rečenicu te knjige napisao nakon desetogodišnjeg “stažiranja” u Banjoj Luci. I čim je knjiga objavljena – znao sam da je to greška. Daljci govore jednom do zla boga nakrivo nasađenom ekavicom i ja sam promašio “fudbal” prevodeći ih na ijekavicu. Tu grešku sam ispravio kada sam za izdavačku kuću Imprimatur pripremao drugo izdanje “Dalja” i nije bilo nikakve sumnje da je tek tada sve bilo na svome mjestu. Kada pišem o Slavoniji, mislim na ekavici. Kada mislim o Krajini, pišem na ijekavici. Da konačno odgovorim na tvoje pitanje: najčešće čujem glasove daljskih baba koje tjeraju “decu” na sokak da se “sigraju”.
Goran se nasmije, ali taj osmijeh ima godište. Pripada dječaku iz školske klupe, ne piscu koji sjedi na njegovom mjestu.
I tu, u toj jednoj krivoj daljskoj ekavici koju je spasio iz zaborava, vidi se da njegovi junaci nisu izmišljeni nego izvučeni iz zemlje, onako kako se iz škole izvlači prva istina o svijetu. Zato ga pitam može li se na Balkanu ikada pobjeći iz geografije — ili ga njegovi likovi nose u kostima, kao što djeca nose prašinu sa školskog igrališta.
Pisac se zamisli, pa reče:
– Nisam siguran da je to uopšte i potrebno. Tlo nas određuje, pa makar i na nekom višem stepenu o kojem uglavnom ne znamo ništa. Neću da govorim o vulgarnim pripadnostima, ali hoću da kažem da su Daljci i Potkozarčani o kojima pišem “blaženi nišči”. Njih je njihova geografija u potpunosti odredila; njihovu narav, njihove psovke, njihov smijeh. Ne treba bježati od plemenite geografije.
U “Petodinarkama” rat se vidi kroz djecu, žene, siromahe. Pitam ga šta je danas najveći tabu: govoriti o ratu ili o njegovim posljedicama?
– Najteže je govoriti o ratu bez obaveznog i obavezujućeg predznaka. Famozno tržište, koje je danas jedina mjera uspjeha i kvaliteta, traži jasno postavljenu priču u kojoj se iz prve rečenice vidi ko su žrtve, a ko su dželati. To, dabome, nije književnost, a ako nešto i jeste, mada ne vidim šta bi moglo da bude, onda jeste loša propaganda. Moto “Petodinarki” je rečenica iz Bulatovićevog “Heroja na magarcu: Ja nisam pisac pobeda, gospodine generale”. Više nam je nego neophodna pozicija iz koje to možemo reći. Ne da bismo time nužno rekli nešto o drugima, nego da bismo prije svega poručili sebi samima ono što nas sljeduje. U ratu, sem žrtava, nevinih nema. Ima manje krivih i više krivih.
Dok govori o ratu, prostor se utiša. Ništa mistično – prosto, neke priče ne trpe dekor. Kroz prozor se probija zvuk vjetra, noseći staru, potisnutu sliku: kolone ljudi — one koje odlaze, one koje se vraćaju, one koje stoje i ne znaju ni gdje su krenule, ni kome pripadaju. Da li su naši ljudi zauvijek ostali u toj mentalnoj koloni — stalno spremni da krenu, a nikada sigurni gdje pripadaju?
– Nisu slučajno “Seobe” Crnjanskog jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji, srpskih romana dvadesetoga vijeka. Veliki pisac je prepoznao sudbinu jednog naroda koji je uvijek u pomjeranju, uvijek u migraciji, uvijek u potrazi za nečim boljim, za nečim nedostižnim. Pričao mi je Tihomir Levajac kako je u Kanadi upoznao našeg čovjeka koji je tamo otišao prije dobrih trideset godina. Skućio se, stekao porodicu, kupio jednu kuću, drugu kuću, jedan auto, drugi auto. Ali, uzalud. Rekao je Levajcu rečenicu u koju staju sve naše seobe: “Tamo nisam, a ovdje me nema”.
To me je podsjetilo na njegove riječi da je “dugove vraćao pisanjem”, pa pitam da li pisac ikad naplati svojim junacima sve što im je život uzeo?
Rečenica sjede gdje treba. Nema tu opomene, samo istina koja ne ide nikud. Ako je život stalna seoba, onda je pisanje jedini način da se taj dug prema izgubljenom zavičaju i raseljenim junacima vrati.
– Nikada, ali svakako je riječ o jednoj drugačijoj vrsti dugovanja. Ako bih smio da kažem, rekao bih da je u pitanju metafizički dug, dug koji stoji između moje namjere i onoga što sam uradio. Htio sam da vratim neke dugove, da, baš kao što sam želio da napišem i neke rečenice zahvalnosti pojedinima koji su oplemenili ovaj, što bi rekao Draško Ređep, “jedva život”.
Hroničar djetinjstva i raseljenja diže se iz zadnje klupe kao da je zvonilo. Na vratima se okrene, kao da provjerava da li je nešto ostavio. Nije — sve je odavno otišlo s njim. I dok izlazimo iz tog Makonda stvorenog unutar zidova, on nas vodi pravo tamo gdje sve počinje i završava – na Dunav. Jer, sve što je važno – i sve što je nestalo – ima boju mutne dunavske vode.
Na pola puta prolazimo pored kafane koja izgleda kao da je izrasla iz same zemlje, sklepana od onoga što je bilo pri ruci i sa stavom “valjaće”. Ispred tri stolice, tri visine, nijedna stabilna. Do nas dopire ona panonska mješavina mirisa: dimljena slanina što se hvata za kosu, kiseli kupus koji ti odmah otvori apetit (i novčanik), pa onaj trag piva što isparava iz bačve na promahi. Pitam: “Mrlje na šanku” je tvoja najtačnija knjiga. Šta se u kafani vidi bolje nego u skupštini?
– Ne mogu da kažem da je najiskrenija, ali mogu da kažem da je možda najtačnija. Davno sam rekao i ostaje mi da ponovim: kafana je radno mjesto prijateljstva. Ona je “sabirni centar” raznih karaktera, pozornica na kojoj nema glavnog glumca. Ili su svi Hamleti ili su svi prosjaci. Većina onih s kojima sam drugovao kafanu je voljela zato što su tu nastajale najbolje priče, zato što se tu najiskrenije pjevali, zato što se tu najljepše smijalo. Nisam jednom pokupio u skupštinkom restoranu Srđana i potjerao ga do “Ruže”. Mada njega nije trebalo nagoniti. Mog prijatelja više nema, ali postoji mnogo uspomena kojih ne bi bilo da nije bilo kafane.
A kafana je mjesto gdje se brišu razlike, kažem. Zanima me koja je najvažnija lekcija koju je naučio za šankom, a koju nije mogao naučiti u redakciji ili biblioteci.
– U kafani su svi jednaki. To je prva lekcija. Druga lekcija je: u kafani nema velikih priča, velikih istina i velikih rečenica. I u tome je njihova i veličina i snaga. U kafani treba pričati, ali treba i slušati. Za dva sata neobaveznog rauba može da se čuje koliko i na jednom semestru. I tu, naravno, ima budala i nesoja, kao i svuda, i cijela je magija u vještini prosijavanja.
Dunav nas dočekuje onako kako uvijek dočekuje svoje ljude — bez riječi, samo šumom koji liči na neko staro, nedovršeno objašnjenje. Voda je mutna, siva, gusta, kao da nosi sve što je potonulo a nikad ispričano.
Goran stoji nekoliko koraka od obale, kao čovjek koji dobro zna da se pamćenje ne traži u fotografijama, nego u ovoj boji vode koja se ne bi promijenila ni da cijeli svijet ode dođavola.
I tu, uz šum koji podsjeća na vuču mreže po mutnom dnu, konstatujem da u “Izvlačenju drače” priča “Borački” odjekuje pitanjem “Ja da glasam za njega? Ja?”, kao da seljak vuče mrežu iz vode, ali hvata samo sjene. Kako bira te “neartikulisane spojeve” u dijalozima marginalizovanih – radnika, seljaka – da oni ne zvuče kao stereotipi, već kao glasovi koji režu kroz moć?
– U početku sam ih snimao krišom na diktafon. Pa ih slušao danima i sedmicama. Pokušavao sam da uhvatim strukturu njihovog govora, algoritam koji koriste, kod iz kojeg sve kreće i u kojem sve završava. Morao sam da “naučim” taj jezik prije nego što sam odlučio da ga zapišem i to je uzbuđenje koje je jednako uzbuđenju pisanja. Jezik tih ljudi ima svoja pravila i sva je vještina u detektovanju tih “normi”. Oni često počnu rečenicu u jedno, a završe u drugom licu: “I tu sam mašinu sinoć remontov’o nas dvojica”.
Njegov odgovor o jeziku utone u šum Dunava. Zastaje, gleda u vodu koja teče preko svih jezika i svih godina.
Roman Dalj je, prije svega, čin otimanja od zaborava, čin vraćanja djetinjstvu koje je prekinuto ratom i odlaskom. Pitam ga: “Da li si, pišući Dalj, doživio katarzu, ili ti je pisanje o izgubljenom zavičaju zapravo otvorilo još bolniju ranu, shvatajući da se, uprkos svim rečima, nikada nećeš moći vratiti u ono isto vrijeme i to isto selo”?
– Pomirio sam se s vremenom koje je nestalo. Rana je bila duboka i godinama nije mogla da se “sanira”. Prvih deset godina me je boljela svaka kost prilikom dolaska u Dalj i epohalnog otkrića da se moje tomsojerovsko djetinjstvo nikada ne može vratiti. Ono je moglo još da traje i trajalo bi sigurno još nekoliko godina, bilo bi tu mnogo pecanja, mnogo svečara, mnogo krmokolja i mnogo berbi grožđâ, ali… Pišući sam spasavao to vrijeme, taj prostor i te ljude. Ja nisam Markes, niti mi pada na pamet da to budem, ali mirne duše mogu reći da Dalj jeste moj Makondo.
Piše da je književnost patnja zbog odgovornosti prema rečenici, dok je novinarstvo olakšavajuća okolnost poput Markesa – laka, ali efikasna. Kako se ta suprostavljenost ogleda u njegovom stilu, gdje kratke rečenice u “Petodinarkama” nose teret rata, a kolumne poput teku brzo, ali ostavljaju gorčinu?
– Vremenom se te dvije odgovornosti stope u jednu. Često se čini da su komentari ili kolumne nastale lako, ali to nije tako. One su gotovo uvijek napisane brzo, u dahu, ali nisu “izbačene” s lakoćom. Treba sve to promisliti, složiti, naći odgovarajući ritam, najbolju poziciju, razorne ili manje razorne efekte, poneku elegantnu uvredu… Pisanje je, na koncu, zanat i ono s godinama postaje lakše, jer je kroz ruke prošlo sve što je moglo da prođe.
Logično je da ga povučem još jedan korak dublje — ne u magijski realizam, nego u realizam naslijeđenih uticaja, onih koji se uvuku u rečenicu prije nego što čovjek shvati da ih nosi. Pitam ga koji je pisac iz domaće (regionalne) lektire najviše uticao na njegovu narativnu strukturu i psihologizaciju likova? Da li je to, recimo, Kočić zbog satire, ili pak Andrić zbog opservacije?
– Trudio sam se da uteknem od toga koliko me noge nose. U “Dalju” sam u nekoliko poglavlja pokušao da imitiram dugačku Saramagovu rečenicu i to tek sada, nakon petnaest godina, priznajem. Mnogo je pisaca koje volim i kojima se vidim, ali sam dao sve od sebe da ne ličim ni na jednog od njih. Stalo mi je da ovo kažem: veliko je pitanje da li bih i kako napisao “Dalj” i “Petodinarke” da nije bilo Balaševića. Postoji, naravno, mnogo boljih pjesnika, ali je on za mene bio etalon. Njegova panonska širina i osjećajnost koja je često neprevodiva u riječi moja su soba u kojoj sam pisao.
A onda smo se oprostili od Dunava. Put vodi kroz niske trave i blatnjave kolotrage koje samo Slavonija zna nacrtati — ravnica je ovdje beskrajna, ali svejedno izgleda kao da nešto krije. Pred nama se otvaraju bare. Ne one turističke, nego one prave: mutne i opasno mirne. Voda stoji, ali se sve ispod nje miče. Kao ljudska priroda, kao njegove priče – na površini mir, na dnu galama.
Njegov stil nije “tržni centar riječi”, već navigacija identiteta – od slavonskih poštapalica do banjalučke oštrine. Šta ga inspiriše na to da održava tu autentičnost u eri gdje, kako kaže, “svi hoće samo komentar”, a ne dubinu koja boli poput dodira mutne vode Dunava?
– Prvo: ne moram da pišem ako mi se ne piše. Pisci uglavnom svake godine objave knjigu. Da ne zakasne u vječnost. Pišem samo onda kada moram i kada imam šta da kažem. Ne mogu da pišem na silu, ne mogu da sjednem i da “rukam” zato što to od mene traži izdavač ili sablasno tržište. Drugo: sve se više trudim da napišem nekoliko različitih knjiga. Nakon “Petodinarki” sam shvatio da ne mogu dovijeka pisati daljske priče i dunavske motive. “Izvlačenje drače” nema nikakve veze s knjigama koje sam prije toga objavio. Osvojio sam novi jezik, novi svijet. Svaka knjiga ima svoju matricu. Teško je pobjeći od te matrice ako je ona dobra. Još je teže ako je izvrsna. Andrićevu rečenicu ćete uvijek prepoznati. Rečenicu Crnjanskog ne. Ona u “Seobama” i ona u “Drugoj knjizi seoba” razlikuju se taman koliko se razlikuju ta dva romana. Autentičnost koju pominješ u pitanju je u mom slučaju svakako kompliment koji nisam zaslužio, ali se trudim da svakoj priči dam njen jezik. U tome je, naime, tajna pisanja. Jeste pričanje priča, ali više od toga je upotreba jezika.
Barama je svejedno: da li smo mi tu ili nismo. Voda stoji, mulj pamti šta hoće, ništa se ne trudi da ostavi utisak. Trska šuška samo kad baš mora, kao da i njoj ide na živce svako pitanje koje traži dublji smisao. Čak ni žabe ne skaču — sjede i gledaju nas kao publika koja je odavno digla ruke od predstave.
Kaže da ga je novinarstvo naučilo da reže, a književnost da se boji rečenice. Pitanje se samo nametnulo: “Čega se više plašiš danas: tišine ili riječi”?
– Raspucane praznine ponajviše.
Znači, standardno stanje duše u regionu. I baš u tom prostoru, u toj raspucanoj praznini koju pominje, pitam je li moguće danas u Bosni i regionu pisati pošteno a ne biti proglašen izdajnikom?
– Nije. Ali ne treba čovjeka to mnogo da brine. Neka o tome leleču oni koji čak i na tome skupljaju apanaže i aplauze zapjenjene publike. Mene ne muči da li ono što sam napisao odgovara ovoj ili onoj politici, ovom ili onom programu. Ne, mene muči ako to što sam napisao – ne valja. Ako nije dobro napisano.
Kad govori o izdaji, vidi se da mu je sve to odavno pročitana knjiga. Ni ljutnja ni cinizam, samo ta suha, bolna lucidnost čovjeka koji zna gdje živi. Pa kad već govorimo o ovoj zemlji, bacam mu pitanje koje zvuči kao da smo ga našli u zapisniku neke propale drame: Tvoje kolumne često djeluju kao da opisuješ zemlju u kojoj logika nikad ne radi. Je li Bosna tragedija, farsa ili navika?
– Hajde da ne kvarimo ovako lijepo pitanje odgovorom.
Nasmijasmo se, ali oboje znamo da je jasno da se bez politike ništa ne može, a s njom još manje. Zato ga pitam ono što svaka kafana u Bosni zna napamet: “Može li išta u ovoj zemlji biti normalno bez rata, nacionalizma i partijskih kartica”?
– A šta bi onda radili svi oni koji primaju plate po predstavničkim domovima, domovima naroda, savjetima ministara, narodnim skupštinama, kantonalnim vladama? Mene, evo, zaista živo interesuje šta bi radio Nikola Špirić da mu nije stranke. Šta bi radio Džaferović? Šta bi radio Čović? Lijepo veli Simović: Onome ko je na glavu stavio krunu, više je stalo do krune nego do glave, pa će za glavu dati sve, a krunu neće dati ni za šta.
Kad čovjek nabroji sve naše institucije kao da nabraja inventar napuštene kuće, ostane samo jedno pitanje – ima li lijeka? Može li se Balkan ikad izliječiti ili smo samo društvo hroničnih pacijenata koji odbijaju terapiju?
– Problem je što terapija ide preko partijskih tendera. A znamo kakvog su kvaliteta partijski tenderi.
Što se više penjemo Dalj Planinom, babina i dedina kuća izranja kao da je sastavljena od magle i starinske tišine što se danas rijetko pronalazi. Oko nje — pejzaž koji je preživio i rat i loše crtane filmove.
Piše o prvom susretu s organizovanim neznanjem kroz loše crtane filmove. Da li je današnji “džiberluk”, uz pomoć interneta i društvenih mreža, postao sofisticiraniji ili je samo masovniji?
– Moderna vremena su ubila boga, na redu je čovjek.
“U sobi kuće koja više ne postoji, u Ulici Dimitrija Tucovića, koja se više nigdje ne može naći i do koje ne vodi nijedna cesta”, zidovi još čuvaju toplinu ljudi kojih odavno nema, a obuzme te ona tišina koju ne čuješ u ušima, nego u raspucanoj praznini. Ovdje, na Dalj Planini, gubi se razlika između prošlog i sadašnjeg vremena: sve se preliva kao da je kuća sazdana od sjećanja, a ne od cigle. U tom spoju odsutnih ljudi i prisutnih tragova postaje jasnije nego igdje koliko su Goranove knjige zapravo nastale iz onoga što je nedostajalo.
Prodaja dedine kuće u Dalju ga je godinama držala dalje od zavičaja, ali promocije “Dalja” i “Petodinarki” su ga vratile kroz rakiju i šetnje. Kaže da je zavičaj neophodan začin, pa me interesuje kako taj gubitak oblikuje njegovu prozu, gdje rijeka nije samo pozadina već “sila koja definiše svijet”?
– Zavičaj je najbolji kada je izgubljen. Vjerovatno nikada ne bih napisao ni “Dalj”, ni “Petodinarke” da nisam morao da napustim Slavoniju. Rijetko sam se tamo vraćao u prvim godinama nakon dolaska u Banju Luku, a i kada sam odlazio, sve je manje bilo onoga što sam ostavio. Prijatelji su nestajali, sokaci su se skraćivali, neke budale su jedne godine čak posjekle i topolike s bačke strane, pa sam ostao i bez pogleda i naprosto nisam imao kuda – morao sam ponovo da stvorim ono što sam izgubio, morao sam sâm sebi da vratim ono što su mi drugi oteli.
A kad već govorimo o zavičaju i o svemu što se spašava u rečenici, teško je ne dotaći se i onog drugog pamćenja — onog što se ne čuva u knjigama, nego u loncima. Kod Gorana svako jelo ima svoje junake, a svaka vatra svoju malu publiku.
“Dodatak jelima” nije samo kuhar, već “beskrajno dopadljiva knjiga o ljubavi prema hrani” – s receptima koji nose priče iza njih. Kako čulni impulsi (miris šarana, okus rakije) postaju metafora za “ostrva radosti” u ratu i da li je to način da se suprotstavi zaboravu, poput onih “plavih voda mutnog Dunava” iz “Dalja”?
– “Dodatak jelima” je zapravo “prelazni rječnik”, knjiga koja u sebi spaja Slavoniju i Krajinu. Više je onih “recepata” koji su namočeni u Dunavu, ali ni onih koji su filovani Vrbasom nije malo. Bije me glas da uživam u hrani i u piću i svaka od mojih sto četrdeset kila tvrdi da je to tačno. Naprosto sam poželio da se odužim – eto, opet vraćanje duga! – tim beskrajnim trenucima provedenim pored kotlića, roštilja ili sača, ljudima sa kojima sam jeo i pio, mjestima na kojima sam ložio vatre…
Dok priča o tim vatrama, kotlićima i ljudima koji se oko njih okupe kao oko neke privatne liturgije, jasno je da su i smijeh i hrana bili njegovi prvi načini da preživi. Jer, isto kao što se paprika na tavi uhvati za dno, pa se taj zagoreni trag jedva primijeti ispod začina — tako se i kroz njegove knjige potkrade nešto tamnije, skrivano iza šale. Postavljam pitanje ispod površine: “Humor ti je zaštitni znak, ali djeluje kao da njime pokrivaš traumu. Šta sve tvoj humor ustvari krije”?
– Humor je pralement proze. I meni je do humora neobično mnogo stalo. Cijenim pisce koji su duhoviti, stoga mi je stalo da i sam dodam što više tog začina mome jelu. Bog dragi zna da li sam uspio u tome. Sa druge strane, humor razblažuje patetiku koje bi u mojim knjigama, pogotovo u “Dalju” i u “Petodinarkama” bilo mjereno na kile, mjereno na tone da te nanose nisam razbijao humornom grtalicom.
Tu, na kraju dana, Dalj izgleda kao flaša rakije koju si popio do kraja – grize grlo, ostavlja okus začina koji su spasili večeru od tuge, ali i podsjeća na to da je sutra novi dan, s novim mrljama na šanku i starim jazavcima na vlasti. Popili smo po jednu za put, ne za oproštaj, već za sljedeći pasus. Idem, nazad u svijet gdje se jezici miješaju poput loše kolumne, gdje se kolone kreću bez signala, gdje kafane čuvaju priče koje niko živ ne bi upamtio da ih pisci ne vraćaju iz mrtvih.
Goran je ostao. Neko mora ostati uz Dunav da ne bi sve otišlo nizvodno. Stojao je kao da provjerava da li mu Dalj još nešto duguje — ili on njemu. Te transakcije zavičaja nikad nisu zatvorene, one su, zapravo, jedina stvarna valuta. Duguješ mjestu sjećanje, a ono tebi daje opravdanje za sve buduće nedostatke. On je ostao da podmiruje ratu, ja sam otišla da po svoj dug.
Autobus je, naravno, kasnio. Redovna stvar. Vjerujemo samo u ono što kasni — sve ostalo izaziva sumnju.
