U ovoj našoj hroničnoj nesposobnosti da razumijemo vlastitu stvarnost, gdje se svaka vijest potroši prije nego što se uopšte stigne oblikovati u misao, malo šta više ima snagu da nas zadrži dovoljno dugo da ga sagledamo izvan prvog impulsa. Sve se prelama kroz isti, već dobro uhodani mehanizam: brza recepcija, površna reakcija i momentalni zaborav. U tom kontinuiranom preopterećenju informacijama, koje odavno više ne služe spoznaji nego njenom potiskivanju, izgubili smo elementarnu sposobnost da razlikujemo simptom od uzroka. U takvom kontekstu, u kojem dominira fragmentirano iskustvo stvarnosti i potpuni izostanak sposobnosti da stvari sagledamo u njihovoj punoj protivrječnosti, nije neobično što se i najosnovnije civilizacijske radnje pojavljuju kao izuzeci, a ne kao pravilo. Ono što bi trebalo biti neupitno – minimum društvene interakcije, elementarni oblik uvažavanja drugog – ovdje se registruje tek kada brutalno iskoči iz opšteg obrasca naše plemenske oguglalosti. Kada se to dešava kontinuirano, postaje vidljivo koliko je ustvari naš horizont očekivanja spušten do nivoa na kojem nas i najmanji znak ljudskosti može “oduševiti” – što samo po sebi nije dokaz ljudskosti onoga ko ga iskazuje, već dokaz dubine naše vlastite devastacije.
Već godinama FK Partizan i KK Partizan iz Beograda redovno upućuju čestitke muslimanima povodom ramazana i Bajrama. Radili su to i ranije, ponovili 18. februara 2026. na početak ramazana, pa zatim i 20. marta povodom Bajrama – uključujući i druge sekcije kluba, odbojku i futsal. Drugim riječima, kontinuitet, a ne incident.
Na ovom kraju Balkana, na kojem se i najbezazleniji simboli pretvaraju u oruđe razgraničenja, taj kontinuitet djeluje gotovo subverzivno. Dok se lokalni političko-sportski dreseri uporno trude da svaki praznik pretvore u scensku pirotehniku podjela, ovdje se desilo nešto elementarno: demonstracija institucionalne higijene i osnovnog kućnog odgoja. I to je, možda, najveća ironija našeg vremena – da je kućni odgoj postao subverzivan čin.
Pravi kratki spoj u ovom sistemu stalno održavane napetosti desio se u Sarajevu. KK Partizan protiv KK Bosna, mart 2026. U sistemu koji se uporno hrani mikromenadžmentom identiteta i pokušajima da naslijeđe Mirze Delibašića nasilno ukalupi u vlastite provincijalne kaveze – kao da se takva univerzalna veličina može uopšte posjedovati – Partizan je demonstrirao nešto što našim “elitama” ostaje i terminološki i suštinski nedostupno: elementarno gospodstvo. Kao klub koji dolazi iz sistema u kojem se veličina mjeri kontinuitetom i rezultatom, a ne pripadnošću i simboličkim ograđivanjem, jednostavno je odbio da učestvuje u toj vrsti provincijalne igre. I upravo u toj odsutnosti potrebe da dokazuje bilo šta, sadržano je ono što ovdje najviše nedostaje.
Uoči utakmice, klub je na svojim društvenim mrežama objavio video posvećen Sarajevu, bez potrebe da dodatno kontekstualizira ono što bi u stabilnijem prostoru bilo samorazumljivo – poštovanje grada u koji dolaziš. Taj kratki gest proizveo je nesrazmjerno snažan efekt: društvene mreže su reagovale na nešto što ne traži konflikt kao preduslov vidljivosti.
“Dobro došle, komšije. Nek’ pobijedi bolji.”
I pobijedio je bolji.
Nakon poraza od gotovo četrdeset poena razlike, Partizan je iz Zetre izašao uz dug, iskren aplauz sarajevske publike – bez uobičajenog viška simboličkog nasilja, bez ritualnog brojanja krvnih zrnaca, bez potrebe da se sportski susret pretvori u produžetak nerazriješenih istorijskih obračuna. Djeca su trčala na parket, tražila selfije, majice, autograme…
Taj aplauz nije bio plod patetične utopije, niti trenutak kolektivne amnezije. Bio je to krik onog dijela društva koji još odbija prihvatiti samoisključenje kao jedini mogući oblik postojanja.
Dok nas ovdašnji talozi gnoja i neizmirenih računa uporno drže u stanju permanentne napetosti, ovaj događaj je samo načas podsjetio na nešto što se ovdje gotovo zaboravilo: razliku između institucije koja nosi vlastitu istoriju i strukture koja proizvodi poslušnike istrenirane na narativima prošlosti. Dok nas čuvari praznih priča i trgovci jeftinim emocijama i dalje uvjeravaju u to da smo zauvijek podijeljeni, da je svaki susret potencijalni sukob, a svaka ispružena ruka sumnjivi manevar, Partizanov boravak u Sarajevu razbio je tu iluziju kao jeftinu staklariju. Pokazalo se da se pod tom skramom nametnute mržnje i dalje nalazi nešto što još nije do kraja uništeno.
I možda je to jedini način da se nešto zaista promijeni: da prestanemo tražiti heroje i počnemo prepoznavati normalnost. Da prestanemo slaviti izuzetke i počnemo graditi pravila. Da prestanemo aplaudirati onima koji se ponašaju ljudski, a počnemo se pitati zašto drugi to ne čine.
Jer, hajde da budemo iskreni do kraja. Ovaj aplauz u Zetri, ova djeca koja trče za dresovima, ovo “dobro došle, komšije” – to nije dokaz da je neko “pobijedio mržnju”. To je dokaz da mržnja nikada nije bila prirodno stanje. Bila je – i ostaje – projekat. Uređen, finansiran, izvođen po scenariju koji se ponavlja svaki put kad se neko u ovoj zemlji sjeti da od sporta napravi politiku, od praznika granicu, a od djece koja trče za autogramima – izuzetak. Dok god nam je sportska kultura čudo neviđeno, a Partizanov bonton istorijski preokret, mi smo i dalje samo pacijenti u čekaonici jedne loše psihijatrije koja se zove Balkan. Već sutra je ovaj aplauz u Zetri postao samo još jedan blijesak u moru mraka – kratka anomalija koju smo gurnuli pod tepih zajedno sa čestitkama, jer se ne uklapa u naš omiljeni narativ.
Pokazalo se, ukratko, da problem nikada nije bio u tome što je normalnost nemoguća. Problem je u tome što od nje ovdje uporno pravimo incident. Pa eto, da i to zabilježimo za arhivu balkanskih čuda: ljudi su se na trenutak ponašali normalno. I tako idemo dalje. Sa stilom. Sa osmijehom. Sa aplauzom za sebe same u potpunom mraku.
Jer mi volimo ovaj ambis. Udoban je. Naš je.
PS Čas je bio besplatan.
Popravni ispit će, kao i uvijek, platiti naša djeca.
