“I am from Bosnia, take me to America” (Dubioza kolektiv, “USA”)
Dok je svirala italijanska himna, niko nije zviždao. Na kraju je bio aplauz. Čudno je to kako poštovanje prema drugima kod nas uvijek dođe lakše nego poštovanje prema sebi.
Sinoć mi se javila ona misao koja se u Bosni uvijek javi kad nam pođe za rukom nešto veliko: Bože, samo da ovo potraje. Nije potrajalo… Ne, ne mislim na utakmicu. Dobili smo je. U toj paklenoj noći finala baraža, pred očima čitave planete, izbacili smo Italiju i osigurali vizu za Mundijal 2026. Četverostrukog svjetskog prvaka ostavili smo treći put zaredom kod kuće, dok smo mi rezervisali kartu za Ameriku. I dok su naši igrači, ta čudna mješavina klinaca iz dijaspore i veterana koji su krvarili po svim terenima Evrope, trčali prema tribinama da pozdrave svoj narod, ja sam već znala šta me čeka jutros kad pogledam u ekran.
I evo me. Jutro je. I znam da ću, kao i uvijek, morati proživljavati istu pobjedu dva puta. Jednom – onako kako je treba proživjeti, srcem. Drugi put – onako kako je podijeljena BiH konzumira: kroz sužene zjenice i programiranu ravnodušnost.
Lekcija iz komšijskog navijanja
Nije ovo nikakav “sarajevski gnjev”. Ovo piše neko ko je na svakom prvenstvu, kad nema naših, svim srcem navijao za komšije. Nosila sam dresove susjeda, radovala se Modrićevim magijama i Đokovićevim servisima kao da su mi iz oka ispali. I više od toga – kad su Borac ili Zrinjski igrali za ključne bodove u Evropi, bila sam uz ekran navijajući za svaki njihov gol. Za mene to nisu bili “oni tamo”, već naši klubovi koji izvlače ovaj bh. fudbal iz blata prosječnosti. Navijala sam za njih, iako oni, odnosno Borac očito ne voli što navijam za njega.
Upravo tu prestaje sport, a počinje čista, lokalna patologija. Teško je naći precizniju definiciju našeg besmisla od scene u kojoj se u Banjaluci, s više žara nego u Rimu, maše italijanskom zastavom. Dok je cijela planeta pratila dramu na Bilinom polju, naša mala lokalna laboratorija apsurda radila je u tri smjene. Borac, klub koji bi po definiciji svog imena trebao slaviti borbu, odlučio je da mu je bliža rimska čizma od bosanskog inata. Navijati za Italiju protiv sopstvene zemlje u trenutku kad ona ispisuje stranice istorije, pokušaj je da se poništi sopstvena adresa stanovanja.
Informativni mrak kao taktika “bunkera”
Jutros na RTRS-u – idila. Ptice pjevaju, traktori neumoljivo oru, a vijest o plasmanu Bosne i Hercegovine na Mundijal vješto je sakrivena iza epskog priloga o kvalitetu stočne hrane. Valjda, po toj uvrnutoj logici, ako se o nečemu ne priča u jutarnjem programu, to se nije ni desilo. Ako novinar ne izgovori ili ne napiše riječ “Mundijal”, let za Ameriku će biti otkazan, a Džeko će se probuditi u realnosti u kojoj je sinoć zapravo igrao prijateljsku utakmicu protiv sjene na zidu.
To je klasična taktika “bunkera” – povučeš se u sopstvene laži i nadaš se da istina neće probiti mrežu. Ali problem sa istinom je što ona nema entitetsko državljanstvo. Ona je sinoć vrištala kroz sirene automobila i vatromete koji su osvijetlili i one gradove u kojima je javni servis naredio mrak.
Novakova lekcija iz “fer-pleja”
S druge strane, dok su lokalni krojači granica užurbano šili italijanske trobojke, u loži Bilinog polja sjedio je Novak Đoković. Čovjek koji je personifikacija trijumfa na ovim prostorima, došao je da podrži one koje entitetski javni servis jutros pokušava učiniti nevidljivim. Paradoks je postao naša jedina konstanta: regionalna i svjetska ikona iz Srbije pokazuje više elementarnog komšijskog poštovanja nego medijska kuća koju plaćaju i oni koji su sinoć plakali od sreće u Prijedoru ili Vlasenici.
Dok Srbija na mrežama, oslobođena tereta lokalnih kompleksa, slavi uspjeh komšija, naši čuvari pečata se ponašaju kao da je Italija njihova uža domovina. Možda se nadaju da će nas, ako dovoljno dugo budu šutjeli, u Americi zamijeniti reprezentacija sastavljena isključivo od delegata i stručnih konsultanata za sjetvu i žetvu.
Trijumf nad sistemom
Fudbal je u Bosni i Hercegovini ostao jedna od rijetkih preostalih tačaka otpora sistemskom ludilu. Na terenu nema konstitutivnosti – ili znaš pogoditi rašlje, ili ne znaš. Zato je ovaj plasman pobjeda uprkos svemu. Barbarez je sinoć bio jedina tačka spajanja za sve one koji su odbili da im partijski dekret propiše boju radosti.
Ova tišina na RTRS-u i zastava Italije u Banjaluci zapravo su priznanje poraza, kapitulacija pred stvarnošću koju ne mogu da procesuiraju. To je očajnički pokušaj da se emocija stavi pod katanac, nesvjesni da se na ponos ne može uvesti embargo, niti se radost može proglasiti neustavnom. Dok se oni bave koreografijom tuđeg jada, ovi momci – ta neraskidiva ekipa sastavljena od svakog pedlja ove zemlje – jednim su nas potezom izbrisali s mape vječitih problema i upisali tamo gdje jedino vrijedi biti: na mapu svijeta. Pokazali su da reprezentacija nije ničija prćija, već vlasništvo svakoga ko u njoj vidi sebe, bez obzira na to koji mu poštanski broj piše u ličnoj karti.
Sinoć smo na terenu, u onih devedeset minuta surove zeničke igre, dokazali da se uspjeh ne može izlobirati niti se pobjeda može staviti na dnevni red pod tačku “razno”. Odlazak na Mundijal nadilazi i patriotizam, sad je puka statistika koja ih ostavlja u ofsajdu.
Čija je pobjeda?
Ne pišem zato što vjerujem da će sutra biti bolje. Pišem jer znam kako ova zemlja razgrađuje vlastite pobjede – polako, sistematski, dok od njih ne ostane ništa osim gorčine. Znam šta slijedi. Znam kako se euforija pretvara u sumnju, a sumnja u podjelu. Znam da će neko već danas hladno reći: “To nije naša pobjeda”.
Pa čija je onda? Čija je, ako nije onih 21.000 ljudi na Bilinom polju koji sinoć nisu pitali ko je Bošnjak, ko Srbin, ko Hrvat – nego samo da li će lopta ući? Čija je, ako nije svih nas koji smo, makar na tih nekoliko sati, prestali biti projekti i postali, jednostavno, Bosna i Hercegovina?
Odgovor postoji. Previše je jednostavan da bi bio prihvatljiv. Zato se neće izgovoriti. Jer u Bosni i Hercegovini istina nikad nije bila problem što je nepoznata. Problem je što se, kad se pojavi, ne uklapa ni u jedan plan. Prekratka je za politički govor. Preteška za medijski naslov. I previše lična da bi se mogla podijeliti na “njihovo” i “naše”. I zato je lakše podijeliti pobjedu, nego priznati da je bila zajednička. Podijeliti je na entitete, na klube, na strane.
Ali cjelina — ta cjelina nas ubija. Jer cjelina traži da se prepoznamo. A mi se, nakon svega, još bojimo prepoznati. Možda je to jedina stvar koju ova zemlja zaista ne može podnijeti – da je pobjeda bila naša. Sva. Bez dodavanja.
“One day when you reach the end
One day you will understand
One day back to roots, my friend
No place like a motherland”
(“USA”, Dubioza kolektiv)
