Foto: Ladislav Tomičić
Kažu da se čovjek kad bježi, uvijek osvrće da vidi koliko mu je djetinjstvo blizu. Igor Čoko se ne osvrće, on je svoje djetinjstvo, ono s trešnje kod Babe, spakovao u objektiv i pamtilište, pa ga kao heretički zapis pronio kroz Geto i izbjeglištvo. Njegov roman “Mojom stranom ulice” je šaka u stomak upakovana u pankerski rif.
To je hronika o vremenu kada je ime postalo presuda, a prezime potjernica. Igor je dječak koji je planirao da bude golman Mančester Junajteda, a završio kao golman sopstvene duše, braneći se od “moranja”, “izama” i nehigijenske estetike etničkih torova.
Posebno je upečatljivo ono čega u ovoj knjizi nema. Nema “naših” i “njihovih”, nema kolektivnih pozicija, nema potrebe da se pripada ili opravdava. Identitet se pojavljuje samo kao pritisak — kao nešto što drugi pokušavaju da objasne umjesto tebe. U tom smislu, rečenica “a ja mislio da sam panker” nije dosjetka, nego ozbiljna egzistencijalna pozicija: odbijanje da se svedeš na ime, prezime ili šablon.
Dok je Knin 1991. umirao u tišini onih koji su otišli zbog pogrešne boje krvnih zrnaca, Igor je u “Hermetički zatvorenom Getu” otkrio da je pank jedini pancir koji ne probija nijedan kalibar. Dok su se granice zatvarale, on je otvarao radiofrekvencije. Razgovarati s Igorom znači hodati po oštrom žiletu provokacije i istine. On je čovjek koji je bijelu legitimaciju izbjeglice zamijenio plavim pasošem, ali je u duši ostao intruder – neko ko najbolje vidi kroz rešetke, zidove i nevidljive granice koje sami sebi postavljamo.
Ovo nije klasičan intervju. Ovo je razgovor o tome kako se preživljava bez gubitka ljudskosti — i zašto je ponekad najveći otpor jednostavno ostati na svojoj strani ulice.
Uvod je bio o knjizi. Sada je vrijeme za čovjeka koji stoji iza nje.
U knjizi stalno bježiš – iz grada, iz države, od uniformi, od identiteta. Od čega si zapravo najviše bježao: od rata ili od toga da ti neko kaže ko si?
– Nisam planirao da bježim. Bilo mi je sasvim fino u koži dječaka koji živi djetinjstvo u svom raju. Možda sam planirao da napustim taj raj jednog dana, kad za to dođe vrijeme ili procijenim da je grad u kojem sam rođen i odrastao, pretijesan za moje ambicije. Ali, regularno, bez forsiranja ili prisile. Međutim, ko me pita za planove u životu. Jedno je da na drvetu trešnje kod Babe kao desetogodišnjak maštam da ću kad porastem postati golman Mančester Junajteda, drugo je, kad sam već porastao, tutanj pod paljbom granata i ostalog artiljerijskog oruđa u kojem ne postoje planovi za budućnost. Samo nada da ćeš preživjeti i sakriti se u neki kutak gdje ne odjekuju pucnji. Bježanje je nametnuto ratom, uniformama i prokletstvom etničkih identiteta. Od 1991. bježanje je postalo konstanta.
Preživljavanje je fakultet života
U periodu od 1991 – 95, u “Hermetički zatvorenom Getu”, nisam imao puno manevarskog prostora za bijeg, jer je prostor u kom sam bio zarobljen sveden na vrlo limitiran radijus kretanja. Onda bježim ili u sebe ili vješto zaobilazim prepreke na putu, dok se vrtim kao pas koji pokušava da uhvati svoj rep. Improvizujem situacije kako da ostanem živ. Šta ja tebi pričam ustvari, preživjela si opsadu Sarajeva. Ti to znaš najbolje. Preživljavanje je fakultet života.
A bjekstvo od identiteta je lako. Ono me je u miru zaobišlo. Nije me ni okrznulo. Spasio me pank. Kad su mi rekli da sam “Srbin”, provalio sam da mi se ta priča nešto baš i ne sviđa, ne osjećam je kao svoju, a nije ni moja šolja čaja. Isto važi i da sam bio prokužen kao “Hrvat”. Isto sranje, drugo pakovanje. Kroz etničke identitete, limitiraš svoj mozak “moranjima”, povlađivanjima, nekoj ružnoj nehigijenskoj estetici. Pank je bio moj metak u čelo. Od svih tih izama i uniformi.
Mislim, samo ja mogu reći sebi za sebe ko sam ja. I šta osjećam. Niko drugi nema pravo da me identificira na osnovu imena i prezimena u krštenici. Ako se hipnotisana gomila loži na to da sam Srbin, Hrvat, Afrikanac, Aboridžin, okej, nek’ se zabavljaju ako im je to interesantno. Ionako su dresirani da prepoznavaju ljude po tim šablonima. Ali, bilo bi bolje da vode svoje živote umjesto da broje tuđa krvna zrnca i žive tuđe živote. Međutim, oni to očigledno ne umiju. “Igor Čoko, Srbin iz Hrvatske, naš mali, normalan, pošten Srbin”. Kakve su to halucinacije? Igor Čoko je čovjek od krvi i mesa kome puca polni organ za takve etikete.
Kažeš da knjigu treba čitati “očima tinejdžera”. Šta se izgubi ako je čita odrasla osoba koja misli da već sve zna o devedesetima?
– Prolog je napisao odrastao, porodični, formirani čovjek s priličnom životnom kilometražom. Sve nakon toga u knjizi je upravo to, život sagledan očima tinejdžera koji se iznenada, ni kriv, ni dužan, zatekao u haotičnoj situaciji, život mu se okrenuo naopačke i treba se dočekati na noge i ostati živ. Spustio sam se na nivo klinca u romanu koji prolazi kroz čitav taj haos. Ali, kad čitaš roman odraslim očima, ne gubiš ništa. Zapravo, shvataš koliko mozak jednog nevinog, naivnog bića raskrinkava deluziju života pod tim nametnutim okolnostima, otkriva haos i ne prihvata stvarnost, jer je zarobljen na početku života i ima očajnički poriv za slobodom koji ispoljava kroz gudru, rokenrol, sitne subverzije, često puta nerazumljive onima koji njegov život drže u šaci. Postaje mu vremenom, na neki bizaran način, zabavno u toj žabokrečini. Jer nema drugu opciju. Adrenalin i stihija da se ostane normalan.
U knjizi nema heroja, ali ima preživjelih. Da li je preživljavanje u ratu oblik kukavičluka ili jedini mogući moral?
– Nisi kukavica ako želiš preživjeti. To je odvažnost. Odvažio si se zajebati sistem i ostati na nogama. Prevariti smrt ili se bar sprijateljiti s njom. Moraš preživjeti. To je iskonski nagon. Kukavica si ako pobjegneš kao pička i ostaviš sve na cjedilu. Ali time nisi pobjegao od savjesti koja ti pravi noćne more. Ako si u grotlu sranja, stisneš zube i izdržiš do kraja. Moraš prepoznati znakove i zamke koji vode u smrt i one koji ti pružaju šansu da otvoriš oči, te se probudiš živ slijedeći dan. Šta znači biti heroj? Kakav tretman imaju heroji tih ratova? Potrošna, iskorištena roba koja je srcem krenula u nešto. I uglavnom ispušila. Feđa Štukan je to sjajno opisao u “Blanku”. Ako je herojski podvig napraviti fanzin u ratu i ići kontra struje, onda je to ok. Nije herojstvo, ali je smjelost. Neće se nijedna ulica ni škola zvati mojim imenom kad jednog dana odem Allahu na noge. Moja priča je jedna u nizu hiljada neispričanih mikroistorija na ovim prostorima, koje su se na neki način suprotstavile ludilu. Ja sam o tome, eto, napisao roman. Ako se sjećam tih trenutaka, što da ih ne dokumentujem? Mnogi imaju luđe priče i ćute, jedu se u sebi misleći da su prevazišli traume. Ovaj roman je mnogima takvima uletio kao klizeći start. Sjećaš se one fore iz nadrealista i ulet kao Hadžialagića u Skrivenoj kameri.
Nek’ si ti nama, paša, došao, šta’š pojest i popit?
Kad sam 2000. godine dolazio u Sarajevo na neki novinarski trening, lokalna raja me dočekala raširenih ruku. Znali su odakle dolazim, ali empatija je bila jača. I ja i oni smo isplivali iz teških govana, valjalo je proslaviti život. Nisu postavili pitanje – ej, Srbine, šta ćeš ti ovdje, tvoji su nam rokali po glavama, nego, nek’ si ti nama, paša, došao, šta’š pojest i popit? E, to su, po mom mišljenju, heroji. Heroji života.
Radio Knin i kasnije Radio Priština su prostori slobode, ali i paranoje. Šta je opasnije: cenzura ili osjećaj da te stalno neko sluša?
– Nisu to bili prostori slobode, to su bila propagandna nacionalistička glasila i ratnohuškački mediji, u koji smo mi uvalili kukavičije jaje naših rokenrol emsijia. I odatle emitovali slobodne i subverzivne poruke. Nije tu bilo cenzure, jer smo protiv sebe, srećom, imali ljude koji ne kapiraju andergraund i to nam je pomoglo da se zajebavamo, čak i na oštrom žiletu drske provokacije. Puštaš predsjedniku Mili Martiću, bivšem panduru, nedjeljom u jedan i po “Cop killer” od Body Counta. Obični smrtnici su to slušali i pamte emisije, to im je predstavljalo radost, imali su svoj izlaz iz Geta na ta dva-tri sata dok traju emisije, mogli su negdje da pobjegnu. Šta misliš da su tadašnji gloduri na Radio Kninu kapirali ko su Satan Panonski, Majke, Don’t, Messerschmitt, gomila nepoznatih hrvatskih bendova koji pjevaju na engleskom? Znali smo da nas sluša ekipa iz Knina koja je morala pobjeći u Split i Šibenik i njima smo šifrovano puštali Brejkerse, Disciplinu i ostale nepodopštine. Imali smo moć i ludost na svojoj strani. Kad su odlučili da nas kazne, dali su nam noćne termine. Najbolja usluga u tom periodu života.
Džegerova smrt u knjizi djeluje kao kraj jednog grada, ne jednog čovjeka. Da li je Knin tada već bio mrtav, samo još nije znao?
– Tiho Džeger je samo jedan od gradskih likova koji je, nažalost, izgubio bitku s Getom. Prije njega ginuli su na frontu, umirali u saobraćajkama ili od gudre mnoge gradske face. Ali njegova smrt, neposredno pred Oluju, bila je tačka na i.
Knin je umro 1991. godine kad je dio njegovog stanovništva morao otići iz grada zbog pogrešne boje krvnih zrnaca. Mi jedni bez drugih ne možemo. Samo tako, zajedno, možemo biti Knin. Vjerujem da je tako sa svakim multietničkim gradom. Svi smo mi ustvari već umrli, samo što toga još nismo svjesni, nisu nam još rekli. Znam dosta ljudi koji su zbog anksioznosti i lične klaustrofobije sebi presudili kao Džeger, mnogo godina kasnije, neprilagođeni. Eto, pada mi na pamet Bekim Sejranović. Jedna topla, dobra, samodestruktivna, zarobljena, emotivna duša. Sav pakao bezizlaza opisan je u njegovim knjigama.
Traktorska kolona, granice, arkanovci, razdvajanja – šta je teže: gubitak doma ili gubitak kontrole nad vlastitim tijelom?
– Možda će zvučati bizarno, ali ja sam zahvalan životu za ta preživljena iskustva. Dovela su me do nekih bitnih životnih spoznaja o materijalnim vrijednostima. O fizičkim stvarima bez kojih se može, a za kojima patimo. Naprimjer. Bio sam na dnu, ustao sam, ako padem, opet ću. Naučio sam lekciju. Prošao sam ličnu katarzu i sve ovo mi sada liči na neki roadie akcioni film u kojem sam glumac. Da bi pisao o svemu ovome, moraš izaći iz svoje ljušture, ne vući repove prošlosti kao traumu i patetiku. Sada, kada su zapisani svi ti momenti, stavljeni su u istoriju, kovčežić tih uspomena je zaključan, a ključ bačen u dubok mulj. John Fante je rekao da njegove knjige nisu na prodaju, on piše za potomstvo. I ovo je ta priča. Srećom, nisam izgubio kontrolu nad vlastitim tijelom, još mogu da kontrolišem ono što rade ruke, glava i noge. Rokenrol, jebiga!
Srbi i Albanci u knjizi nisu apstraktni neprijatelji, nego ljudi iz kafića, domova, sa žurki. Da li je svakodnevni život uvijek subverzija velikih narativa?
– Dolaskom u Prištinu nisam znao ko su Albanci, nisam imao predstavu o njima. Meni je neprijatelj u tom trenutku bio Arkan, a ne Albanac. Oni koji nisu bili nigdje, truju te dezinformacijama i predrasudama, kao Nada u mom romanu. Imao sam s Albancima u Prištini sjajne trenutke.
Ako si Čovjek, nećeš imati problem, ako tražiš frku, dobićeš je
Bio sam intruder u tom gradu, ali dočekan širokih ruku. I od domaćih Srba i od Albanaca koje sam imao priliku upoznati. Ako si Čovjek, nećeš imati problem, ako tražiš frku, dobićeš je u ogromnim porcijama. Jebe me se za lokalni međuetnički konflikt, nije to moja priča, u tom gradu sam gost, ‘ajde da se dobro provedem kad sam tu već banuo. Boli me briga ko je ko. Taj lokalni pičvajz ostavljam njima. Dovoljan mi je moj kroz koji sam upravo prošao, ne treba mi novi.
Postoji momenat kad ti neko kaže ko si – “ti si Srbin”, a u tebi se pojavi misao: a ja sam mislio da sam panker. Šta se desi s pankom kad te neko svede na naciju?
– Dijelom sam ti ranije odgovorio na to pitanje. Malo je opterećujuće to mahanje zastavama, šurovanje s propagandom i kvaziistorijom pored toliko divnih stvari iz popularne kulture koja te itekako može naučiti pravim životnim vrijednostima. Jebeš naciju i nacionalnu pripadnost. To je za dokone. Ja imam preča posla. Preslušati milion albuma, pročitati milion knjiga, upoznati masu kultura. Nemam ja vremena za etničke torove.
Kroz tvoj objektiv i pisanje, stalno dokumentuješ ljude koji su “zaključani” – bilo rešetkama, bilo etničkim mržnjama, bilo izbjegličkim statusom. S obzirom na to da si i sam bio “žigosani” s bijelom legitimacijom, da li ti zapravo kroz sve te marginalce i zatvorenike koje danas fotografišeš, podsvjesno pokušavaš da do kraja razviješ onaj film sopstvenog zatočeništva iz 1991. i 1995, i jesi li ikada, čak i s tim plavim pasošem u džepu, zaista uspio da izađeš iz tog Geta, ili je tvoja “strana ulice” zapravo samo duga zatvorska šetnja kojom upravljaš ti, umjesto nekog drugog?
– Shvatio sam kroz život da su ti ljudi s margine najslobodniji ljudi. Od njih sam saznao najsnažnije životne mudrosti. I svaki od njih je nasmijan, čak i u svojoj tugi. A i sam sam doživio to iskustvo, izvukao se. Citiraću mog dragog prijatelja koji kaže da domovina nije granicama omeđena teritorija, nego su domovina svi ljudi na svijetu koji se nalaze na istoj frekvenciji, bez obzira na to gdje se nalazili. Eto, ti si moja domovina, prije nego neko s kim dijelim iste papire neke države koja danas jeste, sutra nije. Da bi spoznao mudrosti i svrhu života, moraš lupiti glavom o patos, izgubiti sve i ponosno ustati. I shvatiti suštinu patnje i ega. Onda si slobodan. A s plavim pasošem sam prvo otišao – u Hrvatsku.
Pišeš o Kninu kao o “Hermetički zatvorenom Getu”, a zatim o Prištini kao o “aparthejdu”. Kad čovjek provede formativne godine u prostorima koji imaju zidove – čak i kad su nevidljivi – on stekne specifičan “tunelski vid”. Da li tvoj objektiv danas traži te zidove u ljudima zato što te strah slobode ili zato što samo u ograničenom prostoru prepoznaješ istinu?
– Danas je moj objektiv uperen ka pticama u letu. Bar u posljednje vrijeme. S vremena na vrijeme ošacuje neku zalutalu dušu. Imam šest knjiga fotografija koje opisuju te životne anomalije. Sve ih možete besplatno listati na mom sajtu igorcoko.net.
Jezik knjige je specifičan – mješavina književnog, kolokvijalnog, žargona. Da li si razmišljao na “kninskom” dijalektu dok si pisao? Da li je korištenje tog idioma bio svjesni estetski izbor da se očuva autentičnost, ili psihološka nužda – da se ne izdaje taj unutrašnji glas?
Jezik je subverzija. Nije ni srpski, ni hrvatski, razumljiv je ako želiš da ga razumiješ. Ne povlađuje gramatičkim i ostalim pravilima. Kao raštimovana rastrzana pankerska stvar koja vozi svojom energijom. Greške, ako ih ima, nisu greške, one namjerno provociraju. Znaš kako kaže Diplomac – “Ja ne psujem, ja samo tako pričam”. Gadi mi se puritanska politički korektna patetična čistoća. Nisam takav tip pripovjedača. Ovo je roman koji se neće boriti za prestižne književne nagrade. Njegova nagrada je što je uopšte napisan.
Lik “Smrti” se pojavljuje u knjizi kao personifikacija, gotovo saputnica. Da li i danas, u miru, osjećaš njeno prisustvo iza ramena? Da li je taj osjećaj nestao, ili se samo transformisao?
– Ko je spomenuo mir? “Smrt” je življa nego ikad. Tu je ona, stalno nešto petlja okolo. Čini mi se da oni gore, koje je uzela u međuvemenu, žale za nama živima. Svako od nas ima svoju misiju na ovom dunjaluku i čeka Kosača da ga pozove na raport. Smrt je učitelj, mudrac. Sagovornik. Saborac. Samo je nemoj puno smarati da ne popizdi.
Kako ti to iskustvo iz Knina i Prištine pomaže kad stojiš ispred zatvorenika? Osjećaš li da si im “bliži”?
– Ljudi k’o ljudi. Mnogi su dobili loše karte u podjeli života i nisu imali sreće, što ih ne čini lošim ljudima. Mnogo je među osuđenicima nebrušenih intelektualnih dijamanata. Pedofile, silovatelje, ratne zločince ne stavljam u taj koš sa osuđenicima. Oni su psihički oboljele osobe kojima nije potreban zatvor nego stručna medicinska pomoć i katanac do kraja života.
Kad vidiš današnje podjele u regionu – misliš li da smo išta naučili iz devedesetih ili samo mijenjamo oružje: umjesto kalaša, sad imamo profile na Instagramu, TikTok filtere i memeove kojima se međusobno gađamo? Kad danas gledaš kako se rat ponovo normalizuje u jeziku, simbolima i politici – imaš li osjećaj da smo išta naučili?
– Nismo ništa naučili ni iz ’41. Ni iz doba kralja Tomislava, ni iz doba Nemanjića. Nema nama pomoći. S društvenim mrežama rađaju se nova kvaziistorija i besmislene teorije zavjere koje zaglupljuju nove generacije zombija. Sad je tu i AI.
Više ne znaš šta je stvarnost, a šta projekcija
Više ne znaš šta je stvarnost, a šta projekcija. Mi smo, mislim, zadnja generacija koja je iskusila sretni analogni način života sa stvarima od krvi i mesa. Nisam optimist. Rađaće se sve deformisanije i zatrovano potomstvo uzgajano na kvazimitovima i legendama.
Beograd si doživio prvo kao izbjeglica, a onda kao stanovnik. Da li ti je ikada prestao biti “grad primljenog azila”? Da li postoje dani kada hodaš njegovim ulicama s potpunim osjećajem da si kod kuće, ili je uvijek prisutna određena distanca, osjećaj da si useljenik u tuđoj priči?
– Beograd i ja smo se lako skapirali. I to je moja kuća. Tu mi je sve. Punopravno kao i onaj rođen u njemu, mrzim ga, volim i kritikujem, jer je moj. Knin je segment prošlosti. Beograd dišem. Beograd su najbolje kulturološki formirali oni koji nisu rođeni u njemu.
Na samom kraju ostavljaš mogućnost da ovo nije konačno ukopavanje duhova. Šta bi morao da otkriješ ili doživiš da bi se ti duhovi ponovo probudili i zahtijevali nastavak? Da li se bojiš tog mogućeg nastavka?
– U smislu ratova, veća mi je briga za potomstvo nego za mene samog. Ja sam prošao ozbiljan rolerkoster, ne žalim ni za čim. Bio sam na vrhu, bio sam na dnu. Imao sam sve i nisam imao ništa. Ova priča nije završena, ima i drugo poluvrijeme, ali o tome kad dođe vrijeme. Tada prestaje jedan oblik borbe s duhovima. I počinje novi. Duhovi su neumorni.
Šta te plaši u današnjem svijetu više nego što su te plašile granate devedesetih? Koja je savremena pojava ili proces ono što ti izaziva isti, duboki, egzistencijalni strah od “zla koje dolazi”?
– Zlo nije ni odlazilo, samo mijenjalo oblik. Gluposti plemena koja obitavaju na našim prostorima su permanentna pojava. Internet je dao slobodu glupima i nepismenima da se izraze. Tu smo najebali i nema nam pomoći. Polusvijet se nameće za kulturološke idole. Teško nama.
Gdje je taj “Gizi” danas? Šta je danas taj “filter” koji može spasiti klinca u Kninu, Mitrovici ili Beogradu, ali i regionu od mržnje? Da li je umjetnost izgubila tu moć koju je imala dok si ti u sobi 244 slušao Bauhaus i vjerovao da muzika mijenja svijet?
– Žive zarobljeni u romanu “Mojom stranom ulice” i u sjećanjima i mislima onih koji imaju hrabrost pogledati u sopstvene oči djeteta, koje, nadam se, nisu ubili u sebi. Nakon njih, potop.
U romanu pišeš o paranoji u Prištini i “kristalnim noćima” u Kninu. Danas svjedočimo globalnoj paranoji – od ratova do unutrašnjih podjela u našim društvima. Da li ti se čini da se svijet danas “priziva na pucanje po šavovima” na isti način na koji je to radio Knin 1991? Koliko je današnja retorika slična onom Nadinom “ekspozeu” o noževima i neprijateljima?
– Ljudi, slušajte muziku, čitajte, budite svoji, maknite se od zaglupljujućih ekrana. Obrazujte se. Pogledajte film “Oni dolaze” iz osamdeset i neke. To je dokumentarac o ovome sada, što se dešava. Priroda zove u pomoć, vi joj jebete meter. Nema budućnosti za vas, rekao je Džoni Roten prije 50 godina. Zeleno je boja ljubavi.
Koja je najveća “licemjerna” stvar koju trenutno radiš? Odnosno, šta to radiš zbog čega bi te tvoj kninski panker iz 1993. razapeo na mjestu?
– Što klincima na kvarno marnem neki slatkiš uz kafu. Jebiga, 50 banki, padne šećer. Ali vratim ja to višestruko.
Igor Čoko je svoju misiju dokumentovao. Na nama je da pročitamo, ako smijemo pogledati u oči djeteta koje nismo ubili u sebi. A ako i ne pročitamo, ako nastavimo brojati krvna zrnca dok priroda zove u pomoć… pa, rekao je Roten sve prije pola vijeka.
Muzika do daske, slatkiš uz kafu i – jebiga.
