Kad hladan vjetar zašušti ulicama Starog Grada, duh Augusta Šenoe još hoda kamenitim tlom Zagreba. Rođen 14. novembra 1838. u kući u Ćirilometodskoj ulici, on će postati čovjek čije će pero presudno oblikovati hrvatski književni jezik i nacionalnu svijest. Pravi sin svoga vremena, školovan u Zagrebu, Pragu i Beču, on nije bio pukí promatrač – bio je arhitekta novog književnog duha, utemeljivši Šenoin stil koji je kombinovao romantičarski patos s realizmom.
Arhitekta hrvatskog jezika i “zagrebačke romanse”
U njegovim rukama knjiga nije bila puka zabavna štampa, već “ogledalo naroda u kojem se može vidjeti njegova slava i njegova patnja”. Kao urednik i publicist, posebno u Vijencu, Šenoa je podigao list na najviši nivo u regionu, zbog čega se period od 1865. do 1881. naziva Šenoino doba. Njegov ciklus “Zlatnih knjižica” bio je prava enciklopedija znanja dostupna širokom narodu, jer je vjerovao da je “prosvjeta temelj slobode”.
Pored toga što je prozu podigao na zavidan nivo, bio je i majstor kratke forme, napisavši više od stotinu novela i feljtona u kojima je prvi put koristio moderni zagrebački žargon i prikazivao živi duh grada.
Stvaralac istorijske romanse
U Šenoinoj radionici riječi, istorija nije bila skup mrtvih činjenica, već živa drama ljudskih strasti:
“Zlatarevo zlato” (1871) – nije samo ljubavna priča već duboka studija zagrebačkog društva 19. vijeka, gdje se “ljubav i zlato vječno bore za prevlast nad ljudskim srcem”.
“Seljačka buna“ (1877) – monumentalni ep o Matiji Gupcu i seljačkom ustanku, gdje pisac sa simpatijom prikazuje “patnje hrvatskog seljaka, temelja domovine”.
“Čuvaj se senjske ruke“ (1876) – obrađuje temu života senjskih uskoka koji su junački branili hrvatske krajeve.
Iza proznog diva stajao je i osjećajan lirik. U zbirci “Karanfil s pjesnikova groba” Šenoa je zapisao: “I ja ljubim, al’ tako, bez nade, bez želje, / K’o što ljubi anđeo onaj tko mu pripada”. Ove stihove potpisivao je pseudonimom “Svoj prema svome”, što je postalo njegovo životno načelo.
Nesebična smrt u službi grada
Kada je preminuo 1. decembra 1881, u 45. godini, Hrvatska je izgubila svog prvog modernog pisca. Njegovu preranu smrt prouzrokovao je veliki potres u Zagrebu 1880. godine. Šenoa je, tada u ulozi gradskog senatora, nesebično pomagao žrtvama na ruševinama i pritom se prehladio, od čega se nikada nije oporavio.
Kako je sâm rekao u Č”uvaj se senjske ruke”: “Što čovjek započne, drugi dovršava; što jedan posije, drugi žanje”. Njegove riječi, koje nas uče, tješe i bude, ostaju vječno žive.
