Peti novembar za jugoslovenski urbani duh nije datum, već ožiljak. Na današnji dan 1994. godine, ugasio se glas i život Milana Mladenovića, frontmena legendarne Ekatarine Velike (EKV). Nije imao ni punih 36 godina, ali je za sobom ostavio muzičko i moralno naslijeđe koje je danas, u moru revizionizma i sunovrata, relevantnije nego ikad.
Od Sarajeva do Novog talasa: Nomad duha i istine
Milan je rođen u Zagrebu (1958), ali je dio djetinjstva proveo u Sarajevu (sve do 1970), gradu koji je, kako je sam govorio, mračno, ali sudbinski uticao na njegovu senzibilnost i poetski izraz. Taj sarajevski pečat nikada nije izblijedio: posthumno je proglašen počasnim građaninom, a njegov duh živi na zidu u sarajevskom naselju Kovačići, na kojem je oslikan mural njemu u čast. U Beograd se preselio 1970, prateći porodicu, ali je uvijek nosio taj nomadski osjećaj nepripadanja koji se reflektovao u njegovoj umjetnosti.
Prije EKV-a i neponovljive saradnje s Margitom Stefanović Magi, Milan je bio ključna figura Šarla Akrobate (1981), benda koji je s albumom “Bistriji ili tuplji čovjek biva kad…” postavio temelje jugoslovenskog Novog talasa i trajno promijenio rok-scenu. Kroz Katarinu II i konačno Ekatarinu Veliku, izdao je albume poput “S vetrom uz lice”, “Ljubav” i “Samo par godina za nas”, ostavljajući pjesme poput “Kao da je bilo nekad” i “Oči boje meda” kao opomenu budućnosti.
Princip iznad rata: Borba protiv primitivizma
Dok su se devedesetih palile granice i budile najgore strasti, Milan je bio kristalno jasan: “Neću da sviram u gradu u kojem je srušena džamija.”
Taj moralni kompas ga je vodio kroz ratne godine. Bio je među osnivačima antiratnog projekta Rimtutituki (1992), koji je poruku mira slao s kamiona usred Beograda. Njegova Jugoslavija nije bila politička tvorevina, već duhovni prostor slobode, umjetnosti i ljudskosti. Nije krio gađenje prema nacionalističkoj estradi i njenom trijumfu, videći u njoj trijumf primitivizma nad kulturom. Njegova borba nije bila za teritorije, već za očuvanje civilizacijske matrice. Posljednji projekat, “Angel’s Breath” (1994), snimljen u Brazilu, bio je muzički testament – pokušaj da stvori novu, čistu estetiku daleko od raspada i ratnog ludila.
Poezija i tuga: Eho EKV-a
Muzika EKV-a i Milanovi stihovi nisu bili samo puko rimovanje već duboka filozofska i poetska artikulacija emocija i kritike okruženja koje se raspadalo:
“Mi stojimo, uzdignute glave”, pjevao je, nudeći otpor duhovnom slomu.
Milan Mladenović je preminuo 5. novembra 1994. godine, u 36. godini, izgubivši bitku sa rakom pankreasa. Njegov prerani odlazak ugasio je glas, ali ne i plamen.
Ostavio je za sobom vatru u kojoj jugoslovenski duh još tinja, onaj ideal slobode, principa i umjetnosti koji se opirao raspadu. Milan Mladenović nije nestao – on je postao sjećanje i ideal generacija koje su u njegovoj poeziji pronašle utočište od ludila, dok Ekatarina Velika ostaje posljednji, proročanski eho izgubljene civilizacije.
Njegove pjesme podsjećaju na društvo koje smo mogli biti – društvo u kojem su principi, kultura i ljudskost važniji od bilo kakve granice ili nacionalne pripadnosti. Dobili smo mnogo manje, ali taj glas ostaje naša moralna vertikala, trajni podsjetnik na to da se ljubav i svjetlo moraju braniti i kada se čini da je sve oko nas prekriveno zemljom i zaboravom.
