Na današnji dan prisjećamo se Skendera Kulenovića (1910–1978), jednog od najvažnijih pisaca bosanskohercegovačke književnosti, čovjeka čija je riječ preživjela ratove, ideologije i zaborav. Rođen u Bijeljini, formiran između semberske ravnice i sarajevske složenosti, Kulenović je pripadao onoj rijetkoj vrsti autora čiji tekstovi ne traže publiku – oni je stvaraju.
Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu, ali je njegov književni i životni identitet ostao neraskidivo vezan za Bosnu i Hercegovinu. Njegovo djelo i danas stoji kao svjedočanstvo otpora, humanizma i dubokog razumijevanja apsurda rata.
Život u lomovima istorije
Kulenović je stasavao u nemirnom vremenu između dva svjetska rata. Studirao je pravo, ali je vrlo rano izabrao književnost i teatarsku riječ kao prostor djelovanja. Već tridesetih godina bio je prisutan u književnim i studentskim krugovima, sklon lijevim idejama, ali uvijek s distancom prema dogmi.
Drugi svjetski rat zatekao ga je u Sarajevu. Hapšen od vlasti NDH, prošao je kroz zatvor i represiju, a potom se priključio partizanskom pokretu. U Narodnooslobodilačkoj borbi nije bio samo borac nego i pisac – jedan od onih koji su razumjeli da se rat ne vodi samo oružjem, nego i riječju.
“Hoja” i partizanska književnost
Njegova drama “Hoja” nastala je u ratnim uslovima i postala jedna od ključnih teatarskih tekstova NOB-a. Igrana u partizanskim pozorištima, često u improviziranim uslovima, “Hoja” je bila više od predstave – bila je moralna pozicija. Priča o čovjeku koji se ne miri s nasiljem i nepravdom ostala je trajno upisana u antifašističku tradiciju ovog prostora.
U poeziji, Kulenović je ostavio neke od najsnažnijih ratnih stihova. “Sonet o zimi” pripada onim pjesmama koje rat ne opisuju patetikom, nego hladnoćom, tišinom i unutrašnjim lomom čovjeka.
Poslije rata: Između funkcije i slobode
Nakon rata, Kulenović je kratko bio uključen u kulturnu administraciju nove države, ali nikada nije postao pisac vlasti. Bio je kritičan, sklon sumnji, nesklon ideološkim pojednostavljivanjima. Njegova proza, posebno roman “Romanija”, bavi se selom, ratom i poslijeratnim razočaranjem, bez uljepšavanja i bez propagande.
Za razliku od mnogih savremenika, nije napustio Sarajevo u potrazi za većom scenom. Ostao je vezan za bosanski prostor i njegov jezik, koji je u njegovim tekstovima bogat, slojevit i duboko ukorijenjen u lokalno iskustvo.
Naslijeđe
Skender Kulenović danas nije samo književno ime iz čitanki. On je podsjetnik da književnost može biti i savjest vremena, da antifašizam nije parola nego stav, i da pisac ne mora birati između pripadnosti i slobode.
U vremenu novih podjela i zaborava, Kulenovićeva riječ ostaje živa – ne kao mit, nego kao opomena.
