Tamo gdje vrijeme stoji, a novac nestaje, to se zove BiH danas.
Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj je ispod zemlje često bilo više bogatstva nego iznad nje. Rudnici — nekada ponos domaće industrije — danas su rasuti širom zemlje kao sablasni podsjetnici na sistemsko propadanje, političke interese i propuštene prilike. Mnogi od njih su zatvoreni, neki formalno “u stečaju”, neki potpuno zaboravljeni u arhivama, a neki se i dalje vode kao aktivni iako rade na ivici sigurnosti i ekonomske održivosti.
Ali ono što je ostalo: neprocjenjive rezerve, pogibeljne rupe u zemlji, otrovne akumulacije, dugovi i politički ratovi.
Priča o zaboravljenim rudnicima BiH priča je o tome kako se jedno od najvećih prirodnih bogatstava pretvorilo u najveći teret zemlje.
Propast industrije koja je nekad hranila cijele gradove
Nekada je svaki rudnik značio grad. Kaknju, Banovićima, Zenici i Brezi životi su se generacijama isprepletali sa šahtovima i jamama. Ali koliko god su aktivni rudnici važni, još je važniji fenomen: desetine napuštenih i polunapuštenih rudnika širom Federacije i RS-a.
Rudnici željeza, boksita, lignita, mrkog uglja, magnezita, olova i cinka — svi su prolazili isti put: privatizacije, dugovi, stečajevi, propali pokušaji ulaganja, politički eksperimenti i na kraju — tišina.
Mnogi su ugašeni bez bilo kakvog plana za sanaciju ili nadzor. Iza njih su ostale jalovišne brane, zagađene rijeke i opasne napuštene jame u koje se i danas mogu sručiti divlje životinje, djeca ili nesretnici koji šetaju starim putevima.
Čiju zemlju zapravo ostavljamo budućim generacijama?
Ekološki problem napuštenih rudnika jedan je od najvećih u BiH, ali ga gotovo niko ne pominje. Razlog je jednostavan: sanacija košta milione, a “vlasnici” više ne postoje.
Primjer: mnogi rudnici zatvoreni još 1990-ih i ranih 2000-ih nisu nikada deminirani, osuđeni, ograđeni niti ispražnjeni od hemikalija. Jalovišta magnezita i željezne rude i danas ispuštaju teške metale u podzemne vode. Stotine hektara zemlje više nije moguće koristiti ni za poljoprivredu ni za turizam.
U RS-u i FBiH podaci se razlikuju, ali se okvirno procjenjuje da postoji više od 50 objekata rudarske infrastrukture koji su potpuno van kontrole.
A gdje nema kontrole — cvjetaju interesne mreže.
Skriveni resursi: Zalihe koje niko ne spominje
Bosna i Hercegovina i dalje ima ogromne količine rudnog bogatstva. Olovo, cink, boksit, čak i potencijalne rezerve kritičnih minerala o kojima Zapad danas ovisi.
Pitanje je: kako je moguće da niko ne vodi ozbiljnu državnu strategiju?
Odgovor je jasan: političke elite nisu zainteresovane za dugoročne planove, nego za kratkoročne koristi. Napušteni rudnici su zlatni rudnik — ne rudarskim, nego špekulantskim strukturama.
Kroz stečaje, prenamjene zemljišta, sumnjive koncesije, lokalne “dogovore” — nevidljivim kanalima nestaju vrijednosti od kojih bi se mogle finansirati škole, bolnice, putevi i razvoj čitavih regija.
Nedostatak centralne evidencije o rezervama, procjenama vrijednosti i ekološkom stanju dodatno stvara prostor za manipulacije. Građani ne znaju šta posjeduju. A kada narod ne zna šta ima — neko drugi to iskoristi.
Rudnici kao politička valuta
Najveći problem nije ni ekonomija ni ekologija — nego politika. U BiH je gotovo svaki rudnik uvezan s određenom strankom ili interesnom grupom. Direktor rudnika često postaje lokalni šef kampanje. Upravni odbori biraju se po stranačkim kvotama.
U takvom sistemu, rudnik nije resurs — nego poluga moći.
Zato i ne čudi da napuštene jame niko ne sanira: ne donose glasove. Aktivni rudnici se izrabljuju preko mjere jer donose novac za stranke. A potencijalno profitabilna odlagališta daju se privatnicima “za sitno”.
Kada se spomene mogućnost da BiH usvoji jedinstvenu strategiju rudarskog razvoja i zaštite okoliša, političari odmah počinju da prebacuju loptu jedni na druge. Entity, kantoni, općine — svi se svađaju oko nadležnosti, niko oko odgovornosti.
Evropa traži metale, BiH stoji u mjestu
Evropska unija traži alternativne izvore strateških metala — od litija do rijetkih zemnih metala. BiH ima potencijal u pojedinim segmentima, ali ništa od toga nije mapirano, istraženo niti pripremljeno.
Čak su i strane kompanije koje su ranije pokazale interes odustale, jer niko ne zna ko odlučuje, šta vrijedi i koje su obaveze države.
Dok drugi profitiraju na globalnoj potražnji, BiH i dalje raspravlja o tome ko će kome dodijeliti koncesiju i da li se rudnicima upravlja iz kantona, entiteta ili države.
Gradovi duhova i rudari zaboravljeni u rovovima
Napušteni rudnici nisu samo ekološki problem — oni su kulturna i emotivna rana. Dodirnete li bilo koju rudarsku zajednicu, čut ćete iste priče: “Rudnik je hranio sve. Poslije rudnika, otišli su svi.”
U selima oko Vareša, Maglaja, Gacka, Mrkonjić Grada, ostale su samo stare zgrade, urušene barake i nadgrobne ploče. Djeca su otišla u Njemačku, roditelji u penziju, gradovi ostali bez identiteta.
I upravo zato tema napuštenih rudnika nije tema o ekonomiji — nego o sudbini zemlje.
Može li se ovo ikada riješiti?
Može — ali samo ako postoji politička volja, centralizovana evidencija i dugoročni plan. BiH treba:
• državnu strategiju za rudna bogatstva
• hitnu procjenu ekoloških rizika
• mapiranje svih napuštenih rudnika
• transparentne koncesije
• sanaciju jalovišta
• jasnu kontrolu nad privatnim investitorima
To nije luksuz. To je minimum da zemlja ne postane jedno veliko toksično brdo.
Zemlja bogata ispod zemlje, siromašna iznad nje
Rudnici su ogledalo Bosne i Hercegovine. Puni su potencijala, puni su opasnosti, puni su priča. Oni pokazuju kako zemlja može biti bogata i siromašna u isto vrijeme. Kako politika može uništiti ono što bi industrijalci obnovili. Kako ekologija može biti žrtva nebrige.
Zaboravljeni rudnici BiH nisu prošlost — oni su opomena budućnosti.
